mutno staklo biva bljeđim
nestvarnim
sanjivim
……što to sve staklo savija
prema pogledu
proviruju malene šipke
iza živica
i ti se pitaš u prolazu
jesu li oštre…………
negdje u zadnjem kutku grada
vlada mrak i tišina
negdje bršljan grli zid
skriva tajnu
skriva starost
i biva lijepim…………ljepljiv……
djetinjstvo u maslinasto zelenim strahovima
i željama
veselo povikuje sa klackalice
- da šipke su oštre –
a ti uzvraćaš slijepljena sa strane
- još samo jedna cigareta –
prođeš šljunkom i postaješ manjom
negdje su ovdje tvoji tragovi
negdje duboko ispod leži
poderana roza mašnica za kečke
i ti se sjetiš – ljuljačka je to učinila –
pređeš preko nje
ni ljuljačke nisu nevine……………
titravi miris plete se pod nosom
poznati miris
možda jednom i voljeni miris…
u vlaku si za natrag
i bivaš sve manjom
ni ruke ni noge više nisu spretne
-sjećaš li se tih ruku i nogu?-
puno su padale
sad ih taj miris zove da se vrate
da se sjete…………
- da šipke su oštre – viču kroz smijeh
odmahuješ glavom
vraćaš vrijeme pred sebe
i prošapućeš
još samo jedna cigareta –
izgubljene papučice
crne sa crnom gumom po sredini
i crvena vrećica samo za njih
negdje još plešu
negdje još savijaju nesigurne zglobove
ni papučice nisu nevine……
ne više……
nikad više………
proviruješ kroz šumarak
na livadu
jednim okom otvorenim
sunce smeta
bode
jednom jedinom zrakom………
bode……
nekad je cijelo sunce bilo tvoje
voljela si šareno
male svilene suknjice
princeza-style………………
danas te sunce bode………
jer shvaćaš da je sunce
zapravo Sunce
ne rijetka zlatna prašina……………
i nema princeza……
opsuješ tu nametljivu blještavu kuglu
stavljaš crne naočale
i procijediš kroz zube