Vrlo dobro, pun sam energije bez imalo tjeskobe. Dan sa djecom u parku, susret s kumovima, lagano i opusteno komuniciranje, to je sve sto sam ikad zelio. Ipak ne zavaravam se, proces iscjeljenja je u tijeku. Svakako se slazem da ne treba tjeskobno brinuti za buducnost jer su nam i vlasi izbrojane. Ali ako postoji problem u primjeni tog nacela tada covjek mora djelovati onako kako u srcu osjeca da je za njega najbolje. Za mene su to u ovom trenutku lijekovi, psihoterapija i psihoedukacija. Fizicki sam aktivniji, duhovno jos slabo, socijalno ide nabolje. Jednom sam cuo zanimljivo pitanje: Moze li covjek pojesti vola od 800 kg? -Naravno da ne moze! A moze li ga pojesti tako da svaki dan pojede 10 dkg...? Mislim da je tako i sa mojim oporavljanjem. Previse puta sam izgorio u zivotu zbog prenagljivanja, sad valja biti mudriji. Zelja mi je da se svako jutro, bez obzira bio radni dan ili vikend, ustajem u 6:00, pocinjem dan s meditacijom, onda idem van trcati, bez obzira bila kisa snijeg stogod, jutarnja higijena i dorucak. Zatim da cesta druzenja s prijateljima budu pravilo a ne iznimka. Sve bih ja to lijepo stigao, ali ne mogu preko noci poceti tako zivjeti. Osjecam da bih pregorio, ne znam. Previse mi je vazno ponovno uspostaviti kontrolu nad svojim zivotom da bih si postavio prevelika ocekivanja. Ja cu ipak svaki dan po 10dkg...
Poceo sam osjecati potrebu naci se sa svim ljudima koje sam svojom nesmotrenoscu i bezobzirnoscu povrijedio. Osobito se ovo odnosi na emocionalne veze, koje su dobrim dijelom sudjelovale u razvoju moje depresije. Uvijek sam se cvrsto emocionalno vezao, a nakon raskida bio primoran pokopati te snazne emocije. Pokopane emocije onda kasnije izbijaju u vidu naizgled bezrazloznih izljeva srditosti, zestine i bijesa. Da, tako to ide htjeli mi to priznati ili ne. Vjerojatno necu moci fizicki susresti te osobe, ali u mislima je sve moguce. Svijet je onakav kakvog ga kreiramo svojim mislima, to stoji definitvno.
Post je objavljen 14.04.2007. u 18:13 sati.