Vec je april mjesec. Imam jos 4 mjeseca, manje-vise, do odlaska.
Bas je lijepo vrijeme, moze se cak u kratkim rukavima napolje. Uh, koliko sam samo to cekala. Poceli su turisti, svakog vikenda ih vidim kad odem na kafu subotom ujutro. Uvijek neki smijesni, stari sijedi, u kratkim pantalonicama i kosuljicama sa fotoaparatom oko vrata. Jos kad se starac i starica drze za ruke, ma presmijesni su. Ali nema ih dugo... samo preko proljeca. Valjda idu na more, kao i svi. Jer kad pocne ljetnja sezona svi idu na more.
Treba danas da nazovem savjetnicu u americkom konzulatu. Ne smijem da zaboravim.
Sad mi nesto pade na pamet. Boze, kako ljudi odjednom postanu stranci. Ne znam zasto se to desava, ali postoji osoba, sa kojom se znam od rodjenja, i bile smo nerazdvojne 14 godina, i onda... Odjednom sve se nekako srusilo, sad se javimo jedna drugoj cao-cao. Odjednom pocele smo rijetko da se druzimo, sve manje smo vremena provodile zajedno, sve dok nismo potpuno izgubile kontakt. Ali ja sam pokusavala svo to vrijeme nekako da povratim sve sto je bilo, mada kad osjecas neku dozu ignoracije i hladnoce, to ti nekako i ubije zelju. Jedno vrijeme mi je cak i bilo tesko zbog toga, a sada sam manje-vise hladna. Ostala mi je samo u sjecanju urezan jedan lijep period djetinjstva, nista vise...
Post je objavljen 14.04.2007. u 13:40 sati.