Pregled posta

DOLE IMPERIJALISTI! or Vampire State Building

U EPH POČELA BITKA ZA RAČANOVOG NASLJEDNIKA

EPH je započeo borbu za Račanovog nasljednika. Objavljuju se ogromne količine analiza, spekulacija, nagađaja...uglavnom razmišljanja vođena načelom self fulfilling prophecy: ako nešto uopće predviđamo, onda će se ono utoliko doista i dogoditi sugestivnim djelovanjem samog predviđanja!

Nevjerojatan je u tom obilju materijala jedan štiklec; uvijek postoji nekakav clue, neki suvišak koji je oznaka manjka, nedostatka toga preobilja; evo, tu je pred nama taj izdajnički detalj koji ukazuje na istinsku ambiciju svih ovih napisa EPH-ova pogona.
Da ne gonetate, nudim rješenje: ako prevlada struja Željke Antunović, SDP će inzistirati na obračunu s tajkunskom privatizacijom, na borbi protiv korupcije, na povratku radnicima!; nasuprot, pobjedi li druga struja, tvrdi se, pobjedit će moderni SDP. Dakle: moderni SDP, to znači: odricanje od radništva, odricanje od obračuna s tajkunskom privatizacijom, i odricanje od borbe protiv korupcije.
To se zove wishful thinking. To se zove pisati pro domo sua!
EPH je zaista postao velikom preprekom demokratizaciji ovoga društva, ali, izgleda, i restituciji načela vladavine prava i pravne države.
Konačno, zalaganjem za one navodne političke opcije koje bi ignorirale privatizacijski kriminal i korupciju - što uostalom nikako nije politika Ljube Jurčića! - EPH postaje preprekom ulasku Hrvatske u EU.
Pročitajmo zajedno:


Kakav bezrazložan strah od promjena, kakav iskonski strah od pravde!
Valja dakle poduzeti programski zaokret modernog SDP-a od socijaldemokracije klasičnog tipa jer ona podrazumijeva povratak radnicima, obračun s tajkunskom privatizacijom i naglašenu borbu protiv korupcije!
Da, to bi oni htjeli: SDP koji je zaboravio prošlost, SDP koji im jamči budućnost!
Zato se EPH poduzeo borbe za Račanovo nasljeđe.
Velik je ulog u igri: zapravo, sama egzistencija!

Donosimo i dva ogledna teksta koja inauguriraju ovu temu: temu nužne reforme SDP-a u modernu socijaldemokratsku stranku neoliberalnog štiha. Neoliberano, tu u žargonu EPH konkretno znači: stranku principijelno nezainteresiranu za obračun s privatizacijskim kriminalom, jer je od životne važnosti za Hrvatsku očuvati ovo malo kapitalizma koji je stasao makar po načelu 'tko je jamio, jamio je'! U Gruppo je jamio, rodijače, dapače, u sudelovanju z naravo!
Prvi se ovakav tekst javlja u isto vrijeme kad i tekst Krisa Cviića, u "Globusu", koji varira istu tu temu, što je jasan pokazatelj da je riječ o Atlanskoj anticikloni: očito da je EPH područje povišenog tlaka u odnosu na okolinu, nadasve nakon kupovine Hypo Consultantsa, baš kao što je očit i prodor snažnog otočkog zraka u učmalu atmosferu koranskog imperija. Ništa novog. Pitanje je samo tko će prije do Londona i gdje će osvanuti prvi intervju s nekim od viših službenika Foreign Officea.
Da nam konačno objasni što je to treći put.

Bonustrack

Novi SDP

Piše: Davor Butković


U sjeni bolesti, ali i uz Račanovu potporu, u SDP-u nastaje novi stranački vrh, koji se ideološki bitno razlikuje od starog


I dok se Ivica Račan oporavlja od dvije vrlo teške operacije (koliko smo posve neslužbeno uspjeli doznati, šanse za ozdravljenje su vrlo dobre: Račan bi se mogao već na jesen vratiti u aktivnu politiku), u vodstvu Socijaldemokratske partije traje formiranje nove ideološke grupe, koju je, prije bolesti, bio ohrabrivao i promovirao sam Račan.

Ovdje je važno reći da nije riječ ni o kakvoj tipičnoj frakcijskoj borbi: SDP je, naime, podijeljen na više raznih frakcija od kojih nijedna posebno ne može preuzeti prevlast. Neke su od njih, poput grupe Milana Bandića i onih koji podržavaju Željku Antunović, u permanentnom sukobu, a u ovoj će se, možda presudnoj reformi za budućnost SDP-a, naći na istoj strani.

Ovdje je riječ o pokušaju stvaranja novog čelništva stranke, koje bi se vrijednosno trebalo znatno razlikovati i od dosadašnjeg SDP-a, ali još više od drugih političkih stranaka u Hrvatskoj, poglavito od HDZ-a.

Čini se da je Ivica Račan, koji je cijelu proteklu godinu vodio duge rasprave s pripadnicima stranačkog vodstva, kao i s relativno uskim krugom svojih prijatelja i suradnika, koji nisu neposredno angažirani u SDP-u, odlučio još jednom, zadnji put u svom mandatu, dubinski reformirati Socijaldemokratsku partiju, kako bi je napokon pokušao učiniti modernom lijevo-liberalnom strankom.

Prvu je takvu reformu Račan izveo početkom devedesetih godina kada je iz ondašnjeg SKH-SDP-a gotovo fizičkom silom izbacio gotovo sve projugoslavenske i radikalnolijeve grupacije.

Dio hrvatske ljevice ni danas mu ne može oprostiti tu čistku, koja je, međutim, omogućila beskonfliktno uvođenje višestranačkog sustava u Hrvatsku i stvorila uvjete za uspješno političko djelovanje SDP-a do danas.

Drugu je reformu SDP-a Račan proveo krajem devedesetih, kada je natjerao svoju stranku na koaliciju s Budišinim HSLS-om, što je SDP-u omogućilo povratak na vlast na siječanjskim izborima 2000. godine.

SDP je danas pred trećom velikom reformom. Problem je u tome što mnogi njegovi čelnici toga nisu svjesni.
Glavni je zadatak novog SDP-a , kakav bi se trebao profilirati poslije treće reforme stranke, stvaranje jasnog političkog i moralnog svjetonazora, koji bi Socijaldemokrate trajno trebao odvojiti od Hrvatske demokratske zajednice. “SDP se mora razlikovati od HDZ-a, pojednostavljeno rečeno, kao što se u Americi Demokrati razlikuju od Republikanaca”, rekao nam je ovih dana jedan od najutjecajnijih ideologa stranke.

Vodstvo novog SDP-a, kao i članovi vlade - ako SDP, naravno, pobijedi na izborima - birat će se baš prema kriteriju pripadnosti novom ideološkom i vrijednosnom modelu SDP-a, a ne po kriteriju pripadnosti pojedinoj frakciji.

Glavne značajke novog vrijednosnog modela SDP-a, vrlo grubo govoreći, trebale bi sadržavati visok stupanj društvenog i političkog liberalizma i političke tolerancije, ekonomski liberalizam, proeuropsku orijentaciju, otklon od bilo kakvog populizma, visoku razinu socijalne osjetljivosti i odbacivanje bilo kakvog političkog radikalizma. SDP će, napokon, pokušati postati moderna zapadna socijaldemokratska stranka.

Naravno, kao i kod svakog etabliranog političkog vođe, i u Račanovu će slučaju izbor ljudi za vodstvo novog SDP-a i za novo državno vodstvo biti povezan s Račanovim osobnim simpatijama. Jasno je da njegovi najbliži osobni prijatelji iz vodstva stranke pripadaju krugu onih koji će činiti novi stranački vrh i novu vladu, pobijedi li SDP na izborima.

S druge strane, Račanu valja priznati i određenu političku širinu, koja nadilazi osobne sklonosti. Primjerice, krajem osamdesetih godina jedan od najbližih Račanovih suradnika i osobnih prijatelja bio je dr. Stipe Ivanišević.

On se, međutim, početkom 1990. godine bio priklonio prijedlogu da zajedničku listu SDP-a i nekih drugih lijevih stranaka predvodi prvak Hrvatskog proljeća, danas pokojni Miko Tripalo.

Račan nipošto nije htio pristati na tu opciju (pri čemu je sasvim sigurno bio u pravu), te se žestoko posvađao s Ivaniševićem. Tijekom devedesetih gotovo da nisu razgovarali. Usprkos tome, Račan je krajem devedesetih vratio Ivaniševića u najuži vrh SDP-a, cijeneći njegove sposobnosti i znanje, da bi ga 2000. godine imenovao ministrom pravosuđa.

Danas je Račanov možda najbliži osobni prijatelj u SDP-u Josip Leko, predsjednik saborske Komisije za sukob interesa. Riječ je o čovjeku koji se brinuo za financijsko poslovanje SDP-a i u kojega predsjednik socijaldemokrata ima veliko povjerenje.

Među druge političare iz vodstva SDP-a ili bliske SDP-u, s kojima Račan želi ostvariti treću reformu SDP-a, ubrajaju se neki od članova zadnje postave Račanove vlade, kao i ljudi koji su ideološki bliski poželjnom novom profilu SDP-a.

Novi SDP, bilo na razini stranačkog vodstva ili eventualne vlade, trebali bi, dakle, činiti dr. Ljubo Jurčić, bivši ministar gospodarstva i predsjednik SDP-ova Savjeta za gospodarstvo, koji, međutim, još nije član SDP-a; zatim dr. Neven Mimica, bivši ministar europskih integracija, dr. Ivo Josipović, profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu, dr. Ivan Grdešić, bivši veleposlanik u Sjedinjenim Državama i profesor na Fakultetu političkih znanosti, pa dr. Rajko Ostojić, Račanov osobni liječnik i jedan od autora proširenja bolnice Rebro.
Račan je, nadalje, gotovo dvije godine snažno promovirao Zorana Milanovića, bivšeg glasnogovornika stranke, koji je, iz javnosti još uvijek nepoznatih razloga, prije nekoliko mjeseci izgubio taj posao.

Predsjednik SDP-a i dalje računa na Slavka Linića, bivšeg potpredsjednika vlade, čiji se temperament i pojedine političke akcije nipošto ne uklapaju u profil novog SDP-a. Račan je, međutim, i u vrijeme formiranja prve hrvatske posttuđmanovske vlade smatrao Linića najefikasnijim od svih svojih suradnika.

Činjenica je da je Linić 2000. i 2001. godine proveo golem broj stečaja, čime je potvrdio i takvu Račanovu ocjenu i svoju sklonost ekonomskom liberalizmu. Nadalje, bivši ministar kulture Antun Vujić po mnogočemu pripada novom poželjnom profilu SDP-a tako da valja očekivati kako će i on ostati u novom vrhu stranke ako se ona uspije reformirati.

Ne treba zaboraviti ni Tonina Piculu, ideološki i politički najdosljednijeg račanista među svim čelnicima SDP-a, kao ni Zvonimira Mršića, koji je Račanu potreban zbog svoje goleme popularnosti u Koprivnici, ali čija je karijera u SDP-u ugrožena nizom ograničavajućih čimbenika, poput bliskosti sa zagrebačkim gradonačelnikom Bandićem.

Među protagonistima novog SDP-a, koliko god se oni uklapali u novi svjetonazorski profil stranke, postoje i značajne ideološke razlike. Primjerice, Ljubo Jurčić blizak je euroskeptičnim stavovima. Poznata je njegova izjava da Hrvatska ne treba po svaku cijenu žuriti u Europsku uniju, koju je obrazlagao i u više novinskih kolumni.

Slavko Linić je, pak, vrlo daleko od bilo kakvog političkog liberalizma. To je čovjek koji u svim političkim suparnicima vidi neprijatelje i koji duboko sumnja u slobodu tiska. Malo je koji političar lansirao toliko mnogo napada na medije kao Linić dok je bio riječki gradonačelnik i potpredsjednik vlade.

Ivan Grdešić je, pak, snažniji zagovornik ulaska u NATO od bilo kojeg drugog SDP-ova političara. Josipović, Mimica i Milanović javno su deklarirani eurofili, što nužno ne odražava njihove stvarne stavove.

Ipak, sve razlike među političarima koje Račan vidi kao čelnike novog SDP-a razmjerno su male. Barem u usporedbi s razlikama između te grupe i raznih stranačkih grupacija koje čine stari SDP i koje predvode ljudi na koje Račan, u idealnom političkom svijetu, više ne bi želio računati.

U taj stari SDP spadaju sadašnja šefica stranke Željka Antunović, zatim zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, bivši ministar policije Šime Lučin, bivša ministrica pravosuđa Ingrid Antičević Marinović, potpredsjednik Sabora Mato Arlović, kao i čitav niz saborskih zastupnika, poput Marina Jurjevića.

Ponovimo još jednom, riječ je o političarima koji nisu međusobno interesno povezani, koji ne čine jednu, nego predvode različite frakcije unutar stranke, ali koji se ne uklapaju u poželjni profil moderniziranog SDP-a.

Bandić je, tako, konzervativni populist, koji reklamira brojne značajke koje SDP više ne želi imati. Željka Antunović po svojim nastupima podsjeća na HDZ-ovu parlamentarnu frakciju od koje se SDP pokušava što je moguće jače odmaknuti. Slično vrijedi i za Marina Jurjevića.

Mato Arlović stari je tip političara, koji nema baš ništa s poželjnom liberalnom definicijom novog SDP-a. Arlović je, zapravo, jedan od preostalih predstavnika najstarijeg SDP-a, iz kasnih osamdesetih godina. Treća reforma SDP-a, koja bi trebala artikulirati novi SDP, neće , naravno, proteći glatko i čisto.

Ivica Račan, kao najiskusniji političar na hrvatskoj sceni, vrlo dobro zna da u izbornoj godini ne smije dopustiti podjelu stranke, da se ne smije riješiti sadašnjih njenih najjačih ljudi, poput Milana Bandića i Željke Antunović, i da nije realno natjecati se na izborima samo s političarima koji predstavljaju novi poželjni vrijednosni profil SDP-a.

Stoga ove godine valja očekivati relativno mirnu koegzistenciju novog i starog SDP-a. Do radikalnih bi promjena trebalo doći tek poslije izbora, bilo kroz formiranje vlade (ako SDP pobijedi), bilo kroz izbor novog stranačkog vodstva.



Najava Račanova odlaska iz politike dovela je u pitanje samu opstojnost SDP-a: ćemu danas služi ta stranka i za koje se vrijednosti zalaže


"Znate da sam ja uvijek optimist. Ova situacija jest opasna, ali ja sam i dalje optimist" rekao nam je Ivica Račan, predsjednik SDP-a i prvi postuđmanovski premijer, nekoliko minuta nakon što je na novinskoj konferenciji objavio da se privremeno povlači iz politike i javnog života, jer mu je dijagnosticiran karcinom u ramenu.

Ovo nije prva Račanova borba protiv potencijalno smrtonosne bolesti. U rano proljeće 2003. godine Račan je s prirodnom nervozom iščekivao rezultate analize tkiva crijeva. Doktori koji su ga onda liječili tvrdili su da je, vjerojatno, riječ o benignoj izraslini, ali nitko mu se prije biopsije nije usudio zajamčiti da nije riječ o raku. Srećom, pokazalo se da nije bila riječ o raku.

Izdaja ideala

Ivica Račan u posljednjih je nekoliko godina bio izvrgnut žestokim kritikama s lijeve strane političkog spektra. Dio tih kritika imao je uobičajeni taktički karakter te se mogao uobličiti u već dosadne rečenice poput: Račan nije dovoljno odlučan, Račan ništa ne poduzima, i tako dalje.

Drugi, važniji dio kritika usmjerenih protiv predsjednika SDP-a bio je značajno sadržajniji: u tim se, važnim napadima na Račana, poantiralo na činjenici da Račan nije stvorio nasljednika u stranci te da je stranka izgubila svoje bitne ideološke značajke. Ove druge, fundamentalne kritike, nisu dolazile iz samog vodstva stranke, nego iz uskog kruga Račanovih osobnih prijatelja, nekih od vodećih zagrebačkih intelektualaca, koji ga već godinama pokušavaju nagovoriti da redizajnira i rekonceptualizira Socijaldemokratsku partiju. Račanov privatni krug vrlo je često bio u sukobima s istaknutijim političkim zvijezdama SDP-a, bilo da je riječ o Milanu Bandiću, Željki Antunović ili Zoranu Milanoviću. Lijevo liberalni intelektualci bliski Račanu naprosto ne podnose Bandićevu hadezeovštinu (Bandića se u tim krugovima smatra idealnim HDZ-ovcem), Antunovićkin previsoki ton i manjak supstance, kao ni Milanovićevo zaplotnjačko ponašanje.
Sve se to smatra izdajom temeljnih ideala SDP-a, zahvaljujući kojima je ta stranka uspješno preživjela početak devedesetih godina, da bi 2000. godine uvjerljivo trijumfirala na izborima održanim samo dvadesetak dana poslije sprovoda dr. Franje Tuđmana.

Današnji dubinski problem SDP-a jest baš u neskladu između besprijekorne ostavštine, koja je imala čvrsta vrijednosna polazišta, i današnje političke prakse te stranke, koja više, posebno bez Račana, nema nikakva jasna vrijednosna polazišta.

Današnji SDP, dok Ivica Račan očekuje operaciju karcinoma, stranka je za koju ne možemo jasno reći za što se zalaže, što želi i protiv koga se bori.

Račanov SDP 1990. i 2000. godine, bila je, naprotiv, stranka koja je imponirala jasnoćom i čvrstinom svojih političkih stavova.

Dosljednost

Usporedba ondašnjeg i današnjeg SDP-a govori sasvim jasno i o gotovo nevjerojatnom tempu pada hrvatske ljevice u vrijeme kada je mogla rasti.

Ivica Račan bitno je zadužio Hrvatsku prvi put na zadnjem kongresu jugoslavenske komunističke partije, kada je zajedno sa slovenskim komunistima napustio taj kongres i tako najavio nemogućnost opstanka Jugoslavije. Slovenci i Hrvati otišli su sa zadnjeg jugoslavenskog komunističkog kongresa, da bi četrnaest mjeseci poslije otišli iz Jugoslavije.

Drugo, još važnije, Ivica Račan proveo je pretvorbu ondašnje hrvatske komunističke partije u autentičnu državotvornu stranku brutalnim, ali jedinim mogućim metodama: Račan je proveo čistku u Savezu komunista Hrvatske tako što je iz nje izbacio skoro sve projugoslavenske i prokomunističke elemente: riječ je, vjerojatno, o najvažnijem tranzicijskom postupku u modernoj hrvatskoj političkoj povijesti. Ta je Račanova odluka dala legitimitet novoj hrvatskoj ljevici, dok je, s druge strane, iz hrvatskog političkog života zauvijek eliminirala one koji su još u vrijeme masakra u Borovu Selu fantazirali o nekakvoj jugoslavenskoj konfederaciji kao zamjeni za neovisnu Hrvatsku.

Ivica Račan bio je podjednako efikasan grobar Jugoslavije kao i Franjo Tuđman, što hrvatska desnica ne razumije, a što mu hrvatska ekstremna ljevica nikada neće oprostiti.

Ivica Račan preveo je hrvatsku ljevicu iz jugoslavenske opcije u snažnu hrvatsku opciju i tako omogućio rast SDP-a u devedesetim godinama.

Godine 2000. Račan se upustio u drugu, gotovo podjednako važnu političku i etičku traniziciju. Račan je, nasuprot Tuđmanovu režimu, koji je bio beznadno korumpiran, pokušao uspostaviti načelo političkog i osobnog poštenja kao glavni argument na hrvatskoj političkoj sceni.

Račanova je vlada u prvim svojim mjesecima bila moderna, komunikativna, ideološki mlada i čista. Sve se to poslije korumpiralo, ali Ivica Račan ostao je primjer premijera koji je došao na vlast zahvaljujući masovnoj percepciji o njegovu osobnom poštenju i dobrim namjerama. Svi oni koji su 3. siječnja 2000. godine glasovali za Račana, glasovali su za poštenu, modernu i vjerodostojnu Hrvatsku.

U prve dvije godine svog mandata Račan je, bar donekle, bio ispunio očekivanja javnosti.

Ivica Račan odupro se masovnom desnom pokretu koji je na splitskoj rivi 2001. godine bio prijetio državnim udarom.

Još važnije od toga, Račan je, zajedno sa Stipom Mesićem, i poslije s Ivom Sanaderom, uspio ponovno izgraditi međunarodni imidž Hrvatske: Hrvatska je odjednom od antipatične nacionalističke zemlje postala donekle miljenicom zapadnih medija i država koja za dvije godine ulazi u Europsku Uniju. A samo dvadeset dana prije Račanove izborne pobjede 2000. godine ni jedan strani državnik, osim turskog predsjednika Demirela, nije htio doći na sprovod predsjednika Tuđmana.

Hrvatska ljevica

Račan je, dakle, u proteklih sedamnaest godina izveo četiri ključne političke tranzicije u Hrvatskoj: komunističku je partiju pretvorio u hrvatsku socijaldemokratsku stranku, proveo je urednu smjenu vlasti poslije pada Tuđmanova HDZ-a, uveo je načelo političke vjerodostojnosti i poštenja kao ključni element na temelju kojeg se birači opredjeljuju te je približio Hrvatsku međunarodnoj zajednici. Ivica Račan jednim je dijelom oblikovao politiku koju Ivo Sanader sada provodi.
Naravno, Račanovo je razdoblje obilježeno i brojnim lošim stranama. Ivica Račan vrlo je rijetko bio kadar donositi teške, konkretne političke odluke, zapustio je cijele iznimno važne dijelove državne politike poput državne sigurnosti i nije se želio suočiti sa stvarnim posljedicama tolerantne politike prema određenim tendencijama u društvu. Zagrebačke zločinačke organizacije doslovno su procvale u vrijeme njegova premijerskog mandata.

No, Ivica Račan oduvijek je imao važnu političku supstancu: on je znao što želi postići i kako to želi postići.

Hrvatska ljevica, s Račanom u bolnici, to uopće ne zna.

Prije svega, danas je vrlo teško reći što je to hrvatska ljevica. Znamo da pod takav zajednički nazivnik ne spadaju stranke poput one koju vodi bivši SDP-ovac Ivan Ninić: takve bismo stranke mogli nazvati jedino ekstremnom ljevicom, a one, kako iskustvo pokazuje, na izborima imaju ekstremno male šanse. Za hrvatsku ljevicu nisu bitne ni razne male stranke sa socijalističkim predznakom koje također, zasluženo, ne mogu računati na ulazak u Sabor.

Ako, pak, ljevicu ograničimo na SDP i HNS, trebamo prvo uočiti da u današnjem vodsvu SDP-a apsolutno nitko ne može zauzeti Račanov položaj.

Među trenutačnim čelnicima SDP-a ne postoji baš nitko tko ujedinjuje mogućnost strateškog artikuliranja politike i strast za položajem političkog vođe.

SDP zato možemo smatrati kadrovski najdeficitarnijom strankom u Hrvatskoj.

SDP jest, doduše, pun javno poznatih ljudi poput Željke Antunović, Ingrid Antičević-Marinović, Tonina Picule ili Šime Lučina, ali baš nitko od njih nikada nije bio kadar formulirati specifičnu političku agendu.

Oni su bolji ili lošiji borci saborskih klupa, ali su vrlo daleko od političkih vođa.

Kada je, pak, riječ o Milanu Bandiću, koji jest politički vođa par excellance, moramo još jednom naglasiti kako je zagrebački gradonačelnik ideološki beskrajno udaljen od bilo koje frakcije u SDP-u te da ga Račanov krug de facto ne podnosi. Koprivnički gradonačelnik Zvonimir Mršić naprosto mora trpjeti jednaki prezir među Račanu bliskim esdepeovcima jer se nije riješio imidža jednog od Bandićevih ljudi.

Tuđa prilika

Željka Antunović ima gotovo jednako male šanse da zamijeni Račana, baš kao i Milan Bandić. U vodstvu SDP-a, naime, jačaju antipatije prema tzv. ženskoj frakciji stranke, koju mnogi smatraju odgovornom za debakl prve SDP-ove predizborne kampanje pokrenute prije nekoliko mjeseci, koja je završila rastom rejtinga HDZ-a i padom popularnosti SDP-a.

Još je nejasno hoće li Ljubo Jurčić dobiti podršku većeg dijela vodstva SDP-a za dužnost premijera, ako SDP bude u situaciji da imenuje premijera.

Nijedan od SDP-ovih lidera i nijedna od SDP-ovih frakcija danas više ne zagovora one vrijednosti na temelju kojih je Ivica Račan 1990. godine oživio tada mrtvu stranku i na temelju kojih je 2000. godine došao na vlast.

Te su vrijednosti vrlo jasne, ali ih je teško braniti u čistoj formi: riječ je o patriotizmu bez nacionalizma, o vjerodostojnosti i poštenju kao o glavnom načelu političkog djelovanja i o slobodnom tržištu koje vlada korigira određenim socijalim potezima.

Ni jedan čelnik SDP-a danas u javnosti ne propagira ta načela na temelju kojih je Ivica Račan ušao u pozitivnu povijest hrvatske politike: sadašnji vodeći esdepeovci za to nisu kadri, što je jedna od glavnih dugoročnih Račanovih pogrešaka.

Zbog očigledne krize u stranci - jer ako se Račan ne oporavi, SDP gotovo da ne može na izbore s pobjedničkim ambicijama - HNS sada dobiva neočekivanu šansu da postane glavna oporbena stranka.

HNS je sadržajno još manje vrijedan od SDP-a, barem kada je riječ o lijevo-liberalnim vrijednostima.

HNS je zapravo interesna stranka srednjih i malih poduzetnika koja, međutim, u kaosu na hrvatskoj javnoj sceni već godinama uspijeva glumiti svjetionik liberalizma.

Eventualna pobjeda Hrvatske narodne stranke nad Socijaldemokratskom partijom bila bi jedna od najštetnijih političkih posljedica Račanove bolesti koja bi, međutim, snažno osvijetlila katastrofalno stanje na hrvatskoj ljevici. A od takvog, uistinu lošeg stanja, koristi može imati samo Hrvatska demokratska zajednica. Eventualno Račanovo nesudjelovanje u predizbornoj kampanji jako povećava vjerojatnost nove Sanaderove pobjede.




Post je objavljen 14.04.2007. u 12:40 sati.