Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/svid

Marketing

BeatNocha

utorak 18.30

The Field
From Here We Go Sublime
Kompakt, 2007.


Image Hosted by ImageShack.us

Prije nekoliko tjedana naletio sam na recenziju ovog albuma na web portalu poznatom po tetošenju „indie“ fenomena i dizanju u zvijezde bendova za koje niko nikad nije čuo, inače vrlo agilnom i ovdje već u raznim kontekstima spominjanom Pitchforku. Gosponu Jessu Harvellu – recenzentu - hvala na vrlo afirmativnom tekstu o The Field jer, pitam se, kako inače doći do informacija da ovakve ljepote još uvijek postoje u nečem danas toliko ispranom kao što je house mjuza.

Bez teoretiziranja o prodaji vinila, o mp3 generaciji, malim bijelim preskupim i-podima i bez pretjerane kritičarske metafizike, pokušat ću vas uvjeriti da je Axel Willner, Šveđanin koji stoji iza imena The Field, pravi ne-mali čarobnjak.

Prije dosta godina Wolfgang Voigt, Michael Mayer i Jürgen Paape pokrenuli su u Kölnu izdavačku kuću Kompakt, koja je danas, između ostalog, poznata po vrlo konzistento kvalitetnom mikrohausu i minimaltehnu. Kompakt danas izdaje producente kao što su Superpitcher, Jonas Bering i Gui Borato ali isto tako udomljuje i stariju elektroničarsku ekipu tipa Alex Paterson (koji sad svoje The Orb albume izdaje na Kompaktu) i Thomas Fehlmann. Zato ne čudi što je upravo ova kuća zaslužna za Willnerov album.

Axel Willner je tip koji se još osim iza The Field skriva i iza pseudonima Lars Blek, ima svoju etiketu (meni osobno vrlo dragog imena) Garmonbozia, a kroz 2005. i 2006. za Kompakt je izdao nekoliko dvanaestinčnih ploča. „From Here We Go Sublime“ zapravo je kompilacija tih nekoliko singlova plus nekoliko novih stvari i nudi vrlo pametnu plesnu glazbu gotovo svaki trenutak. Problem sa tehnom je to što vas može izmučiti i umoriti svojom repetitivnošću, dugotrajnošću i žestinom, no The Field hoda sasvim drugačijom stazom. Njegova inačica tehna je pitka, tekuća i toliko minuciozna u detaljima da se konzumira kao pop verzija; neodoljiva i prozračna na svojoj površini isto koliko je zanatska i inteligentna u svojoj srži. Axel Willner gradi svoje stvari oko jako malo elemenata što upućuje na genijalnost jer rezultat je briljantan a, naglašavam, biti jednostavan i u tome uspješan, barem što se glazbe tiče, je najteže.

Genijalnost je i u tome što sa jednim ili dva loopa ili sempla Willner gradi konstrukcije od po pet-šest minuta a da one ni u jednom trenutku ne zapadaju u krize ili dosadu. Zamislite Daft Punk kakvi su nekad bili, maknite im suvišne vokalne linije i pojednostavnite im aranžmane i dobit ćete Willnerovu glazbu.

Da nabrojim samo neke dobre fore. Cijela „A Paw In My Face“ napravljena je od ultrakratkog gitarskog semplića jedne od najljigavijih stvari na svijetu – pjesme „Hello“ Lionela Richieja. Willner to otkriva tek na samom kraju stvari i upravo u „čuvanju za kraj“ leži kombinacija humora i glazbene razrade te dvije-tri maznute Richijeve note koja se, otkrivši se, dakle, na kraju, manifestira kao nekoliko minuta prave plesne radosti.

Sličnih primjera ima i na ostatku albuma. Tako zatvaračica albuma raskopava jednu od najpoznatijih vokalnih fraza ranog rock'n'rolla samo da bi pokazala koliko atmosfere može izvući iz nečeg tako starog i prašnjavog (ali i preočitog – vjerujte, na kraju ćete se pitati kako se ovog već do sad niko nije sjetio!). Naime, radi se o kukici „she-bop-she-bop“ iz „I Only Have Eyes For You“ The Flamingosa, baladi koja je svoje mjesto našla u ugodnom društvu povijesno bitnih singlova na „American Grafitti“ soundtracku. Upravo ovaj sempl odlično opisuje sublimiranost po kojoj se album i zove, i u koju, na samom kraju i ode, baš kako je to autor i obečao u naslovu.

Willnerova precizna rekonstrukcija starih zvukova i pjesama u nove forme vrlo je inventivna dok ih omata oko zdravih gruvova, opet toliko minimalističnih, u nježnim progresijama koje na trenutak evociraju trance glazbu, koja ovdje, divi divi, nije ljigava i odbojna već jednostavno super.

Unatoč neizbježnom naslanjanju na house, tehno, minimal, pa čak i trance, album „From Here We Go Sublime“ ravnopravno se naslanja i na mnoga velika ambient izdanja prošle i tekuće dekade, kako samog Kompakta, tako i drugih kuća.

Willnerova tajna je svakako aranžman. On zna kada prekinuti istoakordnu repeticiju novim, tzv. razrješilačkim akordom koji onda stvara tu neodoljivu muzikalnost, ponavljam, opet tako jednostavnu da ju je milina slušati.

Milina? Nježne progresije? Jednostavno super? Plesna radost?

Bojim se da je kritičarska metafizika ipak jača od mene. Zato, bokbobobobo.

I ne zaboravite – „From Here We Go Sublime“ stvarno je fantastičan album i kako bi rekao moj osobni prosvjetitelj (barem po pitanju ovog albuma) Jess Harvell – najluksuznija pojava ove godine što se tiće elektronike.

Najbolje stvari: Over The Ice, A Paw In My Face, Everyday, Little Heart Beats So Fast, Silence, From Here We Go Sublime

ek

Link: www.garmonbozia.se


Post je objavljen 13.04.2007. u 17:25 sati.