Marketing
ŠTO JE 'P' U SDP?
P KAO POŠTENJE
Velik je čovjek i dobar čovjek Ivica Račan.
Pošten čovjek.
A to je u Hrvatskoj najviše što čovjek uopće može biti, ako nešto jest. (NEMANJA 11.04.2007. 23:22)
Račan mi se činio čovjekom starog kova, gdje to starog kova mislim izvanvremenski, i žalim za njim najiskrenije na svijetu.
A ti si me, Nemanja, dirnuo izborom oproštajne pjesme, a još i više podbuhlim Elvisom koji ju pjeva. (njetocka 12.04.2007. 14:56)
Nikad nisam bio veliki Račanov fan ali karakteriziralo ga je nešto s čim se malo tko od gadova u hrvatskoj politici mogao pohvaliti - moral i poštenje. Da ništa drugo nema, poštovao bih ga samo zbog toga, koliko god se isticalo da je moral u politici deplasiran. (Herostrat 12.04.2007. 15:11)
Hero, posve se slažemo. Što se tiče kraja tvoga komentara, zato sam i stavio Now or never: ako upravo to Račanovo nasljeđe sada ne zaživi u SDP-u i ne počne prosijavati kroz sve aspekte programske politike socijaldemokrata, ta moralna vjerodostojnost političara i politike, onda je sve svejedno.
Točkolinac, vele, kao što možeš pročitati u ovoj kratkoj biografiji, da je Račan volio Elvisa. Da, nevjerojatan prizor, taj spot s ostarjelim Kraljem.
Postaje mi sve mučnije.
Kad bi bilo moguće proveo bih ostatak dana ofline.
Jedino što osjećam velika je žalost. Imaš pravo, Njetočka, postojaniji ljudi. (NEMANJA 12.04.2007. 15:31)
Doista Pošten Gospodin Čovjek (Pacijent 12.04.2007. 21:15)
kako se jasno osjeti kako se nitko ne usuđuje sa podsmijehom otpratiti Ivicu Račana, kako i njegovi najljući politički protivnici ne uspijevaju unijeti ton nebitnosti kojim bi sugestivno kontaminirali svoje deklarativne izraze žaljenja, kako je svima jasno da taj čovjek nije bio u politici zbog nekih prizemnih interesa, zbog egomanije, povijesne uloge ili pukog materijalnog probitka... tek kad netko takav stavi javnost na test iskrenosti svojom smrću pojavi se ono što se ne da simulirati niti se lako previđa... poštovanje prema nekome tko je bio pošten. a Račan je bio pošten čovjek. rekao bih 'slava mu...' da mu je slava igrala neku ulogu u životu. žao mi ga je iskreno. (pooka pooka pooka pooka pooka pooka pooka pooka po 13.04.2007. 01:33)
MARQUIS:
Medijski strvinari – bez prava na smrt
Jučer sam nasjeo na "objavu" Račanove smrti sa stojedinice. Degutantno je kako se medijski strvinari natječu tko će prvi objaviti tu veliku vijest. Na svim portalima se prenose informacije "iz sata u sat" što je posebno ogavno. Nevjerojatno da čovjek koji se krajnjim naporom povukao iz javnog života nesvojevoljno mora biti žrtva medijskog cirkusa.
Medijski totalitarizam i žutilo je ono što pokreće naš javni prostor. U šarene oglase savršeno se uklapaju sočne informacije o detaljima koji se tiču nečega najosobnijeg, a to je u ovom slučaju posljednja životna bitka.
Sve ovo uvelike se razlikuje od Tuđmanove smrti kojom se manipuliralo javnošću do samoga kraja. Ivica Račan je smogao snage da se časno oprosti sa svojim stranačkim kolegama i povuče se iz javnog života. Logično je i pošteno konstatirati da je potpisao svoje umirovljenje i tim činom prestao biti javna osoba. Ovdje više nije riječ o pravu na informiranje javnosti, nego o pravu na smrt jer da je skrivao svoju bolest, koristeći tuđmanovski poučak, onda bismo mogli reći da je ovdje na djelu neodgovorno manipuliranje biračkim tijelom. Njegov odlazak s političke scene smatram hrabrim i u našoj političkoj praksi do sad neviđenim činom. Ispred bolnice se okupljaju strvinari da se nahrane mirisom senzacije. Vjerujem da bi urednici televizijskih kuća i internetskih portala bili najsretniji kada bi putem video linka mogli prenositi njegove posljednje sate u Big Brother-maniri. Ma nabijem ja takvo novinarstvo i izvještavanje javnosti.
Pustite čovjeka da umre.
Medijski strvinari – bez prava na smrt
Jučer sam nasjeo na "objavu" Račanove smrti sa stojedinice. Degutantno je kako se medijski strvinari natječu tko će prvi objaviti tu veliku vijest. Na svim portalima se prenose informacije "iz sata u sat" što je posebno ogavno. Nevjerojatno da čovjek koji se krajnjim naporom povukao iz javnog života nesvojevoljno mora biti žrtva medijskog cirkusa.
Medijski totalitarizam i žutilo je ono što pokreće naš javni prostor. U šarene oglase savršeno se uklapaju sočne informacije o detaljima koji se tiču nečega najosobnijeg, a to je u ovom slučaju posljednja životna bitka.
Sve ovo uvelike se razlikuje od Tuđmanove smrti kojom se manipuliralo javnošću do samoga kraja. Ivica Račan je smogao snage da se časno oprosti sa svojim stranačkim kolegama i povuče se iz javnog života. Logično je i pošteno konstatirati da je potpisao svoje umirovljenje i tim činom prestao biti javna osoba. Ovdje više nije riječ o pravu na informiranje javnosti, nego o pravu na smrt jer da je skrivao svoju bolest, koristeći tuđmanovski poučak, onda bismo mogli reći da je ovdje na djelu neodgovorno manipuliranje biračkim tijelom. Njegov odlazak s političke scene smatram hrabrim i u našoj političkoj praksi do sad neviđenim činom. Ispred bolnice se okupljaju strvinari da se nahrane mirisom senzacije. Vjerujem da bi urednici televizijskih kuća i internetskih portala bili najsretniji kada bi putem video linka mogli prenositi njegove posljednje sate u Big Brother-maniri. Ma nabijem ja takvo novinarstvo i izvještavanje javnosti.
Pustite čovjeka da umre.
Evo vam programa, esdepeovci!
Napravite od Račanovog životnog i političkog nasljeđa normu.
Ne morate dobiti izbore. Napravite poštenu stranku, stranku koja će reprezentirati poštene ljude ove zemlje.
I, vladat ćete 20 godina, ako je to baš najvažnije u životu. (Vlad Gotovatz 13.04.2007. 11:32)
Napravite od Račanovog životnog i političkog nasljeđa normu.
Ne morate dobiti izbore. Napravite poštenu stranku, stranku koja će reprezentirati poštene ljude ove zemlje.
I, vladat ćete 20 godina, ako je to baš najvažnije u životu. (Vlad Gotovatz 13.04.2007. 11:32)
Inoslav Bešker
Socijaldemokracija u potrazi za izgubljenim identitetom
Kriza modela je evropska a ne samo hrvatska, i nije samo kadrovska. Ali jest, na stanovit način, posljedica fiškalskog prianjanja uz bakarićevski cinični realizam (da se politika svodi na borbu za vlast).
Dramatičan odlazak Ivice Račana sa čelne funkcije Socijaldemokratske partije Hrvatske usmjerio je reflektore na tu stranku, prirodnu antagonisticu vladajuće Hrvatske demokratske zajednice. Kao i obično u nas (pri čemu više mislim na mediteranski krug nego na samu Hrvatsku), glavnina interesa koncentrira se na “povijesno pitanje tko će koga”, kako je to s istočnjačkom finom brutalnošću definirao pokojni Mao, a ne na navodno suštinskije pitanje: što i u koju svrhu? “Kadroviranje”, dakle osobni položaj, ipak se doima bitnijim od sadržaja; u nas se sadržaj izvlači iz lika vođe, kako je i shodno patrijarhalnome svjetonazoru, a ne bira se vođa najprikladniji za organiziranje postizanja nekog sadržaja.
Slušamo o imenima - Antunović, Milanović, Jurčić... - kao da su ona dovoljna da se iz njih deducira program, a ne slušamo o programu iz kojega bismo onda deducirali i budući identitet stranke i njegove nositelje. Osim ako se ne smatra da je pitanje identiteta riješeno churchillovskom dosjetkom da je srce na lijevoj strani (socijaldemokracija je nekada apelirala ipak na mozak, organ po svojoj prirodi poprilično raspolućen).
Potraga za izgubljenim identitetom, proustovska samo po sporovoznosti, također nije nikakav patent hrvatskih socijaldemokrata, nego rezultat glavinjanja socijaldemokratskog modela u Evropi. Posrtao je on i ranije, a pad Berlinskog zida oduzeo mu je privid ikakvoga “trećeg puta” između blokova. Uostalom, od Ollenhauerova i Brandtova badgodesberškog zaokreta njemačkih socijaldemokrata 1959. pa do Berlinguerova “raskida” već bitno socijaldemokratiziranih talijanskih (evro)komunista ustrašenih Kissingerovim čileanskim pokoljem 1973, definitivno je provedeno i konzumirano prianjanje glavnine evropske ljevice atlantističkoj logici - pošto je prethodno revolucionarna paradigma ustuknula pred reformističkom, zadržavši eventualno samo dekorativnost crvenih zastava (ništa znakovitijih od srpa i čekića u kandžama orla na austrijskome državnom grbu, ako ćemo pravo). U Hrvatskoj se treba pitati je li i sama socijaldemokratska etiketa tek dekorativna i čega još ima socijalnoga u politici te stranke, poglavito dok je i gdje je na vlasti - ali i to bi pitanje bilo pristrano ako se ne bi istodobno primijetilo da i u tom pogledu SDPH nije neka ekstremna iznimka unutar matice Evropske socijalističke stranke. Da model generalno glavinja pokazuje nedorečena, kolebljiva kampanja Marie-Ségolčne Royal u francuskim predsjedničkim izborima (na žalost, Hrvatska se u posljednjih petnaestak godina toliko provincijalno izolirala da to jedva da je zanimljivo našoj publici). Talijanski postkomunistički Lijevi demokrati nastoje, zajedno s postdemokršćanskom Ivančicom, osnovati Demokratsku stranku koja inspiraciju očito više traži preko Oceana nego u evropskoj tradiciji i koja ni ne kani ući u Evropsku socijalističku stranku - a protivnici tog “renegatstva”, predvođeni Fabiom Mussijem, najavljuju odcjepljenje, svjesni da će tako nastao odvjetak evropske socijaldemokracije računati na jednoznamenkast postotak biračke podrške. Da li Ninićevu i Bebićevu stranku uspoređivati s njima ili s Bertinottijevim nostalgičarima - nevažno je preciziranje.
U Hrvatskoj je, dakle, ništa više nego u Francuskoj ili u Italiji, na tapetu isto dugotrajno pitanje: što i kako s naslijeđem kako Druge, tako i Treće internacionale? Odnosno, još preciznije, ima li mjesta i razloga za neki politički ljevičarski angažman - pogotovu ako se vodi računa o tome da se vlast više ne “valja ulicama” (kao u poratna kaotična doba), nego da je svrha politike preuzimanje vlasti, za što treba ipak više od 50 posto glasova na izborima - a ljevici, u globalizacijskim uvjetima, katkad i znatno više (kako je pokazao nekažnjen američki zločin u Čileu 1973).
Norberto Bobbio je u svojoj knjizi, prevedenoj i u Hrvatskoj, lijepo objasnio što je ljevica danas i zašto je potrebna, ništa manje nego liberalna ljevica u XIX, odnosno socijalistička/komunistička u XX stoljeću. Bobbio nije objasnio - jer to i nije na njemu bilo, nego na strankama, ako su sposobne - kako s tom ljevicom na vlast i što s njome na vlasti?
To je kamen kušnje na koji se evroljevica spotiče bez prestanka još otprije kraha Berlinskog zida. U međuvremenu je ljevica, ovakva ili onakva, mnogoput stigla na vlast ili na njoj opstala. Neki put u autokastrirajućim koalicijama (ubojiti miks Tomčića i Linića teško da bi preživio i Aleksandar Makedonski, čak i u samom Gordiju). Takve koalicije ipak nisu samo hrvatski patent, jer bi se u Italiji o tome mogle ispripovijedati sage, dosadnije i predvidivije od sapunskih opera. Neki put nije trebala ni koalicija, jer je sama socijaldemokratska stranka strasno sebe kastrirala (sjetimo se kako su francuski socijalisti nasapunali dasku svome predsjedničkom kandidatu Jospinu 2002).
Potreba za ljevicom se akcentuira kada desničarsku vlast predvode osobe koje je pristojnije ne definirati (poput Berlusconija), ili koje naprosto zaborave da ne smiju pokazati koliko ne mare za moralnost sredstava pri održavanju na vlasti (Aznar, Tuđman, pa i Kohl) - ali privremeni entuzijazam za ljevicu, iznuđen na taj način, ona sama uspješno suzbija netom se popne na vlast: ili tako da pod crvenim barjakom igra posve desničarsku igru, poglavito u ekonomiji i socijali (Craxi, González, Mitterrand, Blair, Račan, Schroeder, Peres, Peretz... - ime im je barem regimenta, ako nije legija), što biračku bazu udaljuje i tanji, ili ostajući u katatoničkoj blokadi (D'Alema, Amato, Jospin - da nabrojimo neke premijere, uz partikularne korolare u Poljskoj, Madžarskoj, te na Baltiku). Naravno, ostaje Rodríguez Zapatero, ali tek treba razabrati kakvi će rezultati ondje biti, što je od toga danak specifičnome španjolskom stanju, te neće li se i on pokazati, već u drugom mandatu, politički Kutle poput Blaira.
Kriza modela je evropska a ne samo hrvatska, i nije samo kadrovska. Ali jest, na stanovit način, posljedica fiškalskog prianjanja uz bakarićevski cinični realizam (da se politika svodi na borbu za vlast). Kad se danas samoupravljanje počinje spominjati i po nekom dobru, dobro se sjetiti kako su delegatski sustav i sizovi efikasno ogadili i samu pomisao na bilo kakav oblik neposredne demokracije; u neovisnoj Hrvatskoj je - kako svjedoči stalan porast apstinencije - mnogo učinjeno da se građanima ogadi i sustav zastupničke demokracije i politika općenito. U tome je nezanemariv prinos Socijaldemokratske partije i svih petorih njezinih partnera nakon pobjede 2000. Sada bi u Hrvatskoj revolucionarno bilo već i okretanje makar jedne stranke građanima...
Post je objavljen 13.04.2007. u 09:33 sati.