Liberalna demokracija danas je najčešći oblik demokracije u svijetu, iako za ovo što imamo u praksi ne možamo baš uvijek reći da odgovara onom kakva bi liberalna demokracija trebala biti. Prije nego što navedem najznačajnije filozofe, političare i mislioce, zastupnike ove teorije, objasnit ću je samo ukratko da imate ideju o čemu uopće pričam. Najkraće rečeno, liberalna demokracija zagovara vlast većine, ali i postojanje nekih osobnih prava svakog pojedinca koja ni većina nema pravo prekršiti, štoviše, nema se pravi ni uplitati u neke aspekte privatkog života svakog pojedinca. Ovo je samo osnovna ideja, jasno da se kasnije razmišljanja razilaze oko toga koje su to nepovredive stvari u koje zajednica nema pravo ulaziti. Zastupnika liberalizma kroz povijest bilo je poprilično mnogo: John Locke, Montesquieu, Adam Smith, Immanuel Kant, Wilhelm von Humboldt, John Stuart Mill i Franklin D. Roosevelt samo su neki od brojnih zastupnika ove struje u filozofiji politike. Jasno, njihove su se teorije međusobno razlikovale (kao što sam prije spomenuo, najviše oko toga koja su to prava u koja zajednica ne smije dirati), ali su sve sadržavale neke bitne elemente zbog kojih iz nazivamo liberalnim (što zapravo i nije dovoljno precizan i točan naziv, ali o tome kasnije). Mislim da je najistaknutiji zastupnik i tvorac moderlnog liberalizma gore navedeni John Stuart Mill, pa ću ostatk eseja posvetit gotovo isključivo njemu i njegovim mišljenjima. Mill je inače jedan od najistaknutijih filozofa 19.stoljeća, pogotovo ako gledamo područje praktične filozofije, dakle etike i politike; inače je jako strogo odgojen, ostac mu je bio povjesničar koji je odlučio da od svog sina pod svaku cijenu učini učena čovjeka, tako da je Mill sa tri godine znao čitati (latinicu i grčko pismo), a u dobi od 8 godina piše među svojim bilješkama "Prije podneva sam šetao parkom i malo pričao s Benthamom oko aktualne političke scene u Engleskoj". Bentham nije, kako bi se možda moglo pomislit, bio njihov batler, nego vjerojatno najznačajniji ekonomist u Britaniji u to doba. Iz ovog vidimo koliko je napora Millov otac ulagao u odgoj svog sina, a čini se da mu se to i isplatilo, jer Mill je bio veoma nadaren, a zbog takvog odgoja nije postao nekakav ludi sociopat već jedna od najuglednijih osoba u Engleskoj u 19. stoljeću.
Teško je počet izlagat njegovu teoriju demokracije jer neke stvari trebaju bit već poznate da bi se sama teorija shvatila, pa ću prvo pokušat to objasnit i istaknut. Kao prvo, treba se uočit razlika između pojmova liberalizam i libertarijanizam; u svakodnevnom govoru ovi pojmovi su sinonimi, zapravo koristi se samo izraz liberalizam; ako gledamo iz perspektive filozofije moramo uočiti bitnu razliku koja se javlja između ta dva smjera. Libertarijanizam (ili liberalizam prije Milla) tvrdi da postoje prava koja svaki čovjek ima, i u koja se zajednica nema pravo uplitati; među ta prava libertarijanizam uvodi i pravo na privatno vlasništvo, koje treba biti neotuđivo kao osnovno ljudsko pravo. Liberalizam također smatra da postoje neka neotuđiva ljudska prava, međutim ne smatra da privatno vlasništvo spada među njih. Ovo je gledište koje je zastupao Mill (kasnije ću objasniti kako), te su ga zbog toga često dovodili u vezu sa socijalistima-utopistima (T. Campanella, R. Owen i drugi), iako on sam nije bio zastupnik socijalizma.
Drugo, treba se uvidjeti sličnost između modernog liberalizma, tj. Millove teorije demokracije, i socijalne teorije demokracije; može se gotovo reći da su identični, pošto i socijalna demokracija tvrdi da moraju postojati neka zajamčena prava svakog pojedinca, i da pravo na privatno vlasništvo nije jedno od njih. U neku ruku, Mill je bliži socijalnoj nego klasičnoj liberalnoj teoriji demokracije. Ovdje sam ga stavio zbog dva razloga; prvo, kad se spomene Mill prvo što nam padne na pamet je liberalizam (i utilitarizam, ali dobro), i bilo bi pogrešno i zbunjujuće uvoditi ga u neku drugu teoriju. Drugo, i Mill i zastupnici socijalne teorije slažu se da država ima pravo mješati se u preraspodjelu privatnog vlasništva, ali ne slažu se oko načina kako država treba djelovati, kao ni oko pitanja do kojih mjera država smije djelovati.
Treće, bitno je znati razliku između pozitivne i negativne slobode; znam da već polako upilavam s ovim ali ako je itko stigao do tu uvjerit će se prije ili kasnije da je dosta korisno znat ovakve stvari iz opće kulture. Dakle, pozitivna i negativna sloboda nemaju nikakve veze s vrijednostima, pa da je pozitivna sloboda dobra a ova druga nije. Razlika je u principu dosta jednostavna: pozitivna sloboda znači "slododa da" (da slušam Nightwish, idem u Zagreb, imam dugu kosu, studiram filozofiju), dok negativna sloboda znači "sloboda od" (od eksploatacije, ugnjetavanja, nasilja i tako dalje).
Nadalje, treba se imati u vidu da je Mill jako puno razmišljao o demokraciji, te da je veoma rano postao svjestan nekih njezinih potencijalin problema i opasnosti. Treba se naglasiti da je to 19. stoljeće i da su mase silno očarane idejom demokracije, tako da ne vide neke od opasnosti koje iz nje mogu slijediti; na prvom je mjestu ovdje tiranija većine. Pošto je demokracija vlast naroda, tj. vlast većine, moguće je da ta većina počne eksploatirati manjinu i kršiti njena prava, kao što je bilo i prije, samo obrnuto. Štoviše, smatra Mill, takva bi demokracija bila još gora od oligarhije (vladavine manjine) jer bi bila snažnije ukorijenjena u društvo; većina može zbaciti manjinu s vlasti, međutim, da eksploatirana manjina zbaci većinu, to je ipak malo teže. Millove su se slutnje pokazale točnima, u 20. su stoljeću niknuli brojni režimi u koje danas nazivamo totalitarističkim, poput nacizma i staljinizma, u kojima je bila demokracija, točnije tiranija većine. Zato je glavni Millov cilj bio stvoriti sustav u kojem će moć države biti ograničena i u kojem će postojati prava pojedinaca koja nitko neće smjeti prekršiti, bez obzira što većina misli.
Kako odrediti ta prava, kako odvojiti te slobode koje država neće smjeti ograničavati od onih na koje će imati to pravo? Mill je to riješio naizgled poprilično jednostavno; podijelio je sve naše radnje na dva tipa: one koje se tiču samo nas, i one koje se tiču i drugih ljudi. U prvom slučaju, dakle kod radnji koje se tiču nas samih i nikog drugog, država nema pravo reagirati i ograničavati ih, ima jedino savjetodavnu ulogu. Koju ću ja glazbu slušati kad sam doma u svojoj sobi, to se tiče samo mene (ako slušam dovoljno tiho, jasno) i država nema nikakvih ovlasti da mi zabrani određeni tip glazbe. Isto vrijedi za knjige, filmove, izgled, stavove i mišljenja, općenito sve radnje koje se ne tiču drugih ljudi. Međutim, sve radnje koje se pak tiču drugih ljudi potpadaju pod pravo države da ih ograniči ili sankcionira na određeni način; jasno, ako ja ubijem čovjeka država ima pravo da me strpa u zatvor, upravo zato što se moja radnja ticala i drugih ljudi, osobe koju sam ubio i sve njezine bliže i dalje rodbine i poznanika, a ne samo mene.
Mislim da se već polako nazire odgovor na jednu gore postavljenu tvrdnje; zašto je Mill smatrao da privatno vlasništvo nije nepovredivo i da država ima pravo raspolagati njime. Naime, svo privatno vlasništvo koje imamo neposredno je nastalo u kontaktu s drugim ljudima; najbogatiji ljudi, vlasnici multinacionalnih kompanija i naftnih polja, svoje su vlasništvo zaradili trgovinom i interakcijom s drugim ljudima. Prema tome njihova djelatnost se ne tiče samo njih nego i niza drugih ljudi, i zato država ima pravo da se upliće u njihovo privatno vlasništvo, zato ono nije njihovo neotuđivo pravo.
Nije mi bilo u planu sad pisat o tome, ali da ne bude preteško za pratit, sad ću objasnit i kako je Mill mislio da država djeluje na privatno vlasništvo pojedinaca, i zašto se njegovo mišljenje razlikuje od onog socijalista. Ovo ću poprilično pojasnit i pojednostavnit da ne gubim previše vremena, pa samo ukratko: za razliku od socijalista Mill nije bio za ukidanje privatkog vlasništva, tj. da sve postane državno. Prvo, to bi djelovalo iznimno demotivirajuće, i drugo, dalo bi državi preveliku moć. Jasno da svatko radi i trudi kako bi mogao uživati u plodovima svoga rada (govorim kako je sad, ne znači da bi nužno trebalo tako bit) – ako su svi jednako plaćeni i ako ne mogu uživati u nekakvim privatnim dobrima, zašto da se ljudi uopće trude. Jasno, trudit će se onoliko koliko trebaju da prežive, ali to će biti strašno demotivirajuće za one sposobnije, na kojima zapravo leži znanost i ekonomija; zašto da netko upotrijebi svoj velik potencijal kad je dovoljno da radi minimum i da dobije plaću, koja će ioanko bit za sve jednaka. Ako sposobniji budu dobivali veće plaće to će opet prije ili kasnije dovest do akumulacije kapitala i uspostavljanja privatnog vlasništva, ili barem do velikih razlika među ljudima koje socijalizam želi izbjeć. Tako da socijalisti ovdje dolaze do problema oko motivacije; i za one koji su sposobniji i za one koji su manje sposobni, jer znaju da će svjedno dobiti istu plaću. Mill vješto zaobilazi taj problem; on ne zagovara ukidanje privatnog vlasništva, samo njegovu pravednu distribuciju prema načelima solidarnosti. On smatra da je progresivno oporezivanje dovoljno uplitanje države; dakle, oni koji zarađuju više plaćat će veće poreze, oni koji zarađuju manje plaćati će manje. Ovo ne znači samo svote novca nego baš postotke poreza: ako netko siromašan daje 20% od svoje ukupne plaće (svog ukupnog prihoda), netko daleko bogatiji će davati 40%. Jasno, treba se paziti da se ne pretjera kako se ne bi nikog demotiviralo. Od novca koji će se skupiti ovakvim oporezivanjem ulagat će se za siromašne; otvarati nova radna mjesta, financirati školstvo i zdravstvo, i tako dalje... Ovakav se progresivni način oporezivanja koristi i kod nas, međutim tu su razlike u porezima minimalne tako da to gotovo i ne dolazi do izražaja.
Pošto ljudi ne biraju svoje gene niti okolinu u kojoj će odrasti možemo jednim dijelom reći da nisu sami zasluži za svoje sposobnosti; prema tome, pravedno bi bilo kad bi se plaćali prema radu, a na prema onome što iz tog rada slijedi, jer bi to vremenom dovelo do velikih razlika među njima. Međutim, socijalisti nisu uračunali demotiviranost koja se pri tome javlja upravo među najsposobnijima; zbog toga možemo reći da je njihov sustav možda i pravedniji, ali jednostavno nije prilagođen situaciji, gore će ispasti ako želeći dobro ukinemo privatno vlasništvo nego ako poslušamo Milla i prihvatimo progresivno oporezivanje. Možda u nekom budućem vremenu, kad ljudi uznapreduju i promjene svoje prioritete, ukidanje privatnog vlasništva bude moguće bez štetnih posljedica za zajednicu; sada, međutim, moram priznati da mi se Millov program čini boljim i primjerenijim situaciji u kojoj se nalazimo.
Da se vratim na temu... Koja je prema Millu uloga demokracije? Postoje dvije njene osnovne uloge: zaštitna i odgojna. Pa da objasnim redom; kako to demokracija ima zaštitnu ulogu? Poprilično jednostavno, narod sam zna što želi, i sam najbolje štiti svoje interese. Kad bi postojao neki prosvjećeni apsolutist koji bi želio vladati najbolje moguće za narod, on to i dalje ne bi bio u stanju jer ne bi znao što točno narod želi. Imao bi neko svoje mišljenje o željama i interesima naroda, ali znati to može jedino sam narod, kao skup pojedinaca koji i sami znaju što žele i što im je u interesu. Prema tome demokracija je optimalan sustav u kojemu svatko može najbolje štititi svoje interese, upravo zato jer svatko najbolje zna koju su, a i poprilično je motiviran da ih štiti pošto se tu radi o njegovoj koži. Zašto odgojna? Mill smatra da se mi možemo razvijati kao slobodne osobe samo u demokraciji; ako netko drugi odlučuje i razmišlja za nas, kako se onda mi možemo dalje slobodno razvijati kao osoba? Slobodno je djelovanje i promišljanje osnova ljudskog razvoja i unapređenja kao osobe, a da bi to čovjek mogao nužna je demokracija u kojoj će mu se mogućiti takvo djelovanje.
Sad bi mogao još dugo, ali ne mogu jer sam umoran i spava mi se, osvrnut ću se samo na Millovu ideju izbornog sustava... On se inače zalagao za predstavnički sustav, ali neću se sada koncentrirati na to nego na način kako je smatrao da bi se trebali provoditi izbori. Mill je, naime, tvrdio da glasovi svih ljudi ne bi trebali vrijediti isto; kao prvo, ljudi koji nemaju baš nikakvo obrazovanje, kao i oni koji ne plaćaju nikakav porez, ne bi trebali imat pravo glasa. Jasno je i zašto; prvi zato što je upitna njihova kompetentnost da uopće odlučuju o datom problemu, a drugi zato što ničime nisu pridonijeli zajednici u čijem bi upravljaju sada sudjelovali. Međutim, Mill je smatrao da će takvih pojedinaca biti jako malo; nakon što se progresivnim oporezivanjem otvore besplatne škole za sve i svima nađe nekakav posao, ovakvi bi ljudi bez glasa bili prava rijetkost. Međutim, to nije bilo sve što je Mill tvrdio; on je nastavio dalje tvrdeći da oni koji imaju veće obrazovanje trebaju imati i pravo na glas koji vrijedi više, pošto su kompetentniji od ostalih. Drugim riječima, da sada budu raspisani izbori, glas osobe s završenom osnovnom školom vrijedio bi 1, glas osobe sa srednjom 2, one s fakultetom 3, a one sa doktoratom 4. (nije Mill predlagao direktno ovakakv sustav, sad samo improviziram da jasnije prikažem). Dosta je različitih kritika zbog ovog upućeno Millu tako da je on kasnije povukao ovu ideju, međutim ona je i dalje ostala neizravno prisutna u njegovim kasnijim razmišljanjima.
Mislim da sam malo pretjerao s Millom, ali on je ipak jedan od glavnih predstavnika modernog liberalizma i neizostavan je u filozofiji politike, jedino što sad ne znam što da pišem kad budem obrađivao socijalnu teoriju. Inače se slažem s većinom njegovih teorija, pogotovo što se ove teme tiče... Dekan na Filozofskom fakultetu u Rijeci (inače profesor etike i filozofije politike) je njegov čvrsti sljedbenik, pa ako netko ima pitanje ili treba pojašnjenje neka mi napiše u komentarima ili se obrati njemu na ebaccarini@ffri.hr , sigurno će znat objasnit bolje od mene.
Post je objavljen 13.04.2007. u 04:20 sati.