Marketing
dobar dan
Naradila se na poslu. Većina toga je nešto što uopće zapravo nema veze s mojim radnim mjestom. Ali, tko pita?! I tako to traje danima.
Ali povratak kući je bio kao prelazak u neko novo vrijeme: sunce, more, lagani maestral, riva, kava, frendica pred odlazak... Tako je bilo toplo poslijepodne, da sam bosonoga izašla vani, ali kako se ispijanje kave odužilo do sumraka, bome se ja i smrznula! Ali neka, uživancija je bila cijena ledenim nogama.
Baš se osjeća miris ljeta, kako od prirode same, tako i po mirisu svekolikih kuhinja restorana koji rade samo onda kad zarada postaje sigurna. Čovječe, preko noći su se iznijeli štekati, okitile fasade (makar i neukusno)... Kao žohari izmilili i šarolikim garniturama (makar i neukusnim) okupirali šetalište uz more. I mogu kako hoće. I nitko im ništa ne može. Nitko im ništa ni neće! Boli koga guzica što se naše malo mjesto pretvorilo u paradu neukusa i kiča. Važno da su onima, koji bi i mogli tu nešto napraviti, džepovi puni. Napunili ih sigurno oni što su zapasali i lijevo, i desno, i preko puta... Kako i ne bi punili tuđe džepove kad mogu raditi što hoće. I pritom puniti i svoje!
Nekada primjer vrhunskog turizma, moje malo mjesto se pretvorilo, ne u sajmište, već upravo ovim terminom: vašarište. Ne zna se ni tko pije, a o plaćanju nema ni govora... Jer oni koji bi trebali, oni ne plaćaju. Ili uplaćuju stalno na krive račune.
Tko je kriv, tko je kriv? Ne zna niti detektiv!
Post je objavljen 11.04.2007. u 23:42 sati.