Ko zna, šta je ovaj mrak i šta je ova tama napravila od mene. Više se ne osjećam čovjekam, više se ne osjećam ljudskim bićem.
Tijelo je postalo kruto. Srce je odjednom nestalo, a duša isčezla...
Život nam se događa. Život koji je splet svih naših izmišljenih apatraktnih pojmova kojima se udaljujemo sami od sebe. Toliko smo ih stvorili da smo zaboravili pogledat unutar sebe, zaboravili smo odraz svojih očiju. Na trenutak ih se sjetimo kad mislimo da smo sretni. Kao da smo i sami tek apstraktne nakaze apstraktnog svemira, tek dvodimenzionalne sjene koje vrište. Koliko vremena će proći do novog pada???
ILI ĆU BITI SRETNIJA AKO ĆU BROJATI VRIJEME DO IDUĆEG USPONA? Odgovor znaš. NIJE NIKADA NI POSTOJAO!!
Ima nešto u tome šta nas jača.
Koje li ironije?!
Ma glupost
TAMAN KAD OJAČAMO, SHVATIMO DA JE NAŠA JAKOST U NAŠOJ SLABOSTI, A TIJELO KOPNI!!
Živi život.
Jer on nam se događa
I DOK SE DOGAĐA NEKA GA!
Prihvatiti i dostojanstveno ga ispratiti kao suđenog nam suputnika, kao dijela nas samih.
Ali ja eto vrtim se uvijek iznova, ne mijenjajući smjer.
Vrijeme je...
Post je objavljen 11.04.2007. u 23:39 sati.