čekaš li na nešto snažno, doista vrijedno
čekaš li na akciju koja pokreće stvari
razmisli dobro u svakom trenutku
nagrnut će sa svih strana pravovjerni lešinari
Bude mi žao mi kada komentatori blogova o našem gradu i stvarnosti kako je mi vidimo smatraju da je svrha i cilj naših blogova samo kritiziranje svih pojava u našem gradu.
i što god da se mijenja isti su ljudi
i jednooka pravda za slijepce u mraku
Kao prvo, nije istina da se u blogovima uvijek kritizira, kao drugo, kada se govori afirmativno o dobrim stvarima, nitko ništa ne kaže, a kao treće, blogovi su definitivno mjesto gdje se mogu ostaviti necenzurirani komentari, ali i gdje se mogu iznesti stvari koje zvanični mediji ne prenose. Lijepe stvari i onako imate svugdje objavljene, dok one manje lijepe se uglavnom prešute, pa ispada da smo mi protiv napretka, protiv vlasti i vlastodržaca, protiv diplomiranih inženjera, protiv bivših članova Partije, protiv kvazipoduzetnika i kriminalaca, protiv onih koji godinama opstruiraju naš grad i bilo kakve suvisle razvojne projekte, protiv vaterpolista zametenih snijegom i izgubljenih u vrletima, protiv tenisača i nogometaša koji nas koštaju proporcionalno više no što Real košta Madrid, protiv lažne ljubavi prema našem gradu i protiv prešućivanja istine.
sloboda nije podmetanje ideološki zakržljale forme
sloboda nije pometanje ideološki bilo kakve norme
sloboda nije jednostavan domaći zadatak
ona je svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi
Uostalom, mi imamo neke svoje argumente, i uvijek očekujemo i nadamo se kontraargumentima, mislim da nitko sretniji od nas koji pišemo te svoje blogove, kada bi sve što mi pišemo netko demantirao i djelima, a ne riječima, pokazao da smo u krivu. Mi ljubav prema gradu pokazujemo ukazujći na stvari koje bi trebale i morale biti bolje, a ne pišući panegirike zaslužnima. Uostalom, vrijeme pokazuje tko je u pravu i u kojoj mjeri.
teško vrijeme za matore prijatelju moj
ljudi postaju nalik na kokoši
slabo vide i rano liježu
a jutom žure na kopanje
zbijeni u gomile duhana
džepova usukanih od znoja dlanova
zalaze svuda i u sve guraju nos
Jedna od stvari koje treba pohvaliti i koja je zavrijedila neuporedivo više prostora no što joj je posvećeno jest humanitarni koncert održan večeras u dvorani Otvorenog učilišta. Ali, nisam prijetio neke posebne najave, osim danas na RO, koje bi upozoravale na iznimno plemenitu akciju i na veliki nesebičan angažman onih koji su omogućili da do koncerta dođe.
Ovaj post je ipak potaknut prijedlogom jednog posjetitelja, i govori o najkontroverznijem rock autoru sa ovih prostora, Johnnyu Štuliću.
Izvorno je osnovao bend koji je nazvao Balkan Sevdah bend, ali je ime promijenio inspirirano pjesmom Heinricha Hainea Azra, koju je preveo Dorbiša Cesarić, a izvodi ju i Ibrica Jusić na svom albumu "Amanet".
Kraj tanana šedrvana
Gdje žubori voda živa
Šetala se svakog dana,
Sultanova ćerka mila.
Svako veče jedno momče
dolazilo tu da šeta,
Kako vrijeme prolazilo;
Sve je bljeđe,bljeđe bilo.
Pitala ga jednog dana
Sultanova ćerka mila:
"Kazuj robe,odakle si,
iz plemena kojega si?"
"Ja se zovem El Muhamed
iz plemena starih Azra
Što za ljubav glavu gube
I umiru kada ljube."
U početku je često mijenjao postave, jedno vrijeme je svirao i s Jurom Stublićem, kojem je "posvetio" pjesmu "Roll over Jura", a čak je kratko vrijeme proveo u Parnom valjku.
Odrastali smo uz njegove pjesme, oduševljavala nas je mističnost i simbolika njegovih tekstova, njegov bunt i drugačiji izražaj od svega što je tadašnji novi val nosio u sebi, drugačija snaga i energija. Fascinirala nas je hiperprodukcija zaista maestralnih albuma koje je izdavao kao na pokretnoj traci, jednostruki (Azra), dvostruki (Sunčana strana ulice), trostruki (Ravno do dna), pa opet dvostruki (Filigranski pločnici). Kasniji albumi izlaze u polaganijem ritmu, i postaju sve mračniji, tekstovi sve teži i dublji.
Pjevali smo Graciju na klupi u parku ili na košarkaškom igralištu, i nije nam padalo na pamet ostaviti svinjac iza sebe. Na romantičnijim druženjima pjevali smo "Kao ti i ja" ili "Ako znaš bilo što".
Išli smo na koncerte na kojima su se pjesme nizale bez najava, na kojima je sve bila samo jedna sirova energija i magija koju je prenosio na publiku.
dok sam bio student ružio sam često
čitao Praxis polemizirao vješto
anarhizam mi je bio u krvi
svi na barikade
sanjao sam kako vodim proletere mlade
Vremenom je sve skupa otišlo u neku drugu krajnost, pjesme su postale nerazumljivije, bilo je sve više obrada, kosa je postala duža, brada gušća, trostruki pa četverostruki album, pjesme na engleskom, talijanskom.... I onda je Johnny jednostavno otišao, digao ruke od ovih prostora i počeo živjeti neki sasma drugi život, krenuo prevoditi Ilijadu, i izdavati albume koji su se mogli kupiti samo kod njega u stanu, pisati biografiju u stihovima.
Svako toliko krene priča o povratku, svako toliko skupi se hrpa raznih estradnih priljepaka i onih koji nikada iz njegove sjene nisu izašli i naprave koncert Tribute to Azra, iako je on oduvijek tvrdio da je Azra Johnny Štulić.
Naravno, vrhunske karijere ostalih članova najpoznatije postave, Miše Hrnjaka i Borisa Leinera, kao i onih koji su povremeno prolazili i svirali u Azri, su ga ipak u velikoj mjeri demantirale.
Ostale su pjesme, ostala je legenda koja samo raste. Priznajem da u samom početku mi nije skroz legao, ali kako je vrijeme prolazilo, sve sam bolnije prepoznavao neke životne situacije u njegovim stihovima. Ostala su i neodgovorena pitanja kome su posvećene pojedine pjesme, i na koga je u njima aludirao.
U svakom slučaju, obilježio je jedno vrijeme, i dao obilje materijala koje kao citate možemo i koristimo u postovima.
Na današnji dan 1945. oslobođen je koncentracijski logor Buchenwald, 1953. rođen je Branimir Štulić, 1961. prvi nastup Bob Dylana u New Yorku (predizvođač za John Lee Hookera),1970. Peter Green napustio Fleetwod Mac, 1977. umro Jacques Prévert
I nije me briga
Nije me strah
Ne mogu pomoći nikome od nas
Nije me briga za gadarije prepucavanja
I lovu bez koje se ne može
I nije me briga
I ne bojim se
Ne mogu pomoći nikome od nas
Post je objavljen 11.04.2007. u 23:01 sati.