Pregled posta

SDP-SDP: LET'S PARTY!

SOCIJALDEMOKRATSKA PARTIJA - STRANKA DEMOKRATSKIH PROMJENA




In medias res

Pokušajmo konceptualizirati neminovne promjene u SDP-u. U skladu s učenjem profesora moralne filozofije s Princetona, H.G.Frankfurta, drugovi, prestanimo kenjati*: nemoguće je ovdje pod izlikom razgovora o suvremenoj socijaldemokraciji kazati nomina sunt odiosa! Je, možda sunt odiosa, ali cut the shit: o imenima se ovdje radi možda više nego u "Romeu i Juliji", jer ovdje ruža ne bu mirisala pod drugim imenom, ili možda bude, što je za ponekog još i bolnija spoznaja. U svakom slučaju, jučerašnjim nastupom na Z1 šefice SDP-a Željke Antunović, party može početi! Što sad to znači? Zašto bi nastup čelince SDP-a na lokalnoj gradskog televiziji označio ako ne početak kraja a ono barem kraj početka definiranja odnosa u postračanovskom SDP-u? Iz vrlo jednostavnog razloga: gospođa Antunović sinoć je igrala U Zmajevom gnijezdu! Ad hoc nastup na Z1 znači - c.t.sh. - pomak gospođe Antunović u smjeru Milana Bandića!
To je ono stvarno senzacionalno u hrvatskoj politici ovoga tjedna, ono što se zasigurno neće drugdje moći pročitati, ne samo zato jer se ne znaju čitati znaci vremena, nego naprosto stoga jer se ne može pročitati ono što se ne smije napisati.
Da bi se objasnila ova ekstravagantna, a opet logična promjena - i ja bih učinio isto, da sam na mjestu Milana Bandića; i ja bih učinio isto, da sam na mjestu Željke Antunović; i ja bih se udružio suprotivu Ljubi Jurčiću, jer što bi mi drugo preostalo? - ne treba puno mudrosti: Jurčić je nakon netrimičnog gledanja u oči prvi trepnuo, najavivši današnju molbu za primitak u partijsko članstvo, dakle upravo u trenutku kad je Liga gentlemana predvožđena Linićem i Vujićem obznanila političku volju socijaldemokratskog partijskog mainstreama, pa partijskoj prvoj dami zaista nije ostavljeno puno prostora: na ljudu ranu, ljutu travu, u skladu s jučerašnjim nadnevkom! Postalo je očito ono što Željka Antunović, s pravom, sama veli: premijer mora biti šef stranke, i šef stranke mora biti kandidat za premijera, sve je ostalo kompromis, a kompromis je regres.
Slažem se. Gubitak vremena. A SDP ionako vrijeme gubi na isti onaj način na koji ga je gubio HDZ zatočen na Trgu velikana žrtava fašizma: netko će kazati da je razlika ogromna, da je Račan bogu hvala živ, da upravo intenzivno razmišlja o sudbonosnim odlukama koje će ovih dana obzaniti, ali, dečki i cure, slušajte profesora Frankfurta: nemojmo kenjati! U politici nema testamenata, pa makar Račan 2008. ponovo sjedio na Markovom trgu! Politički se testamenti ne otvaraju! Kad ih otvore, već su povijesni dokument, samo to i ništa više.
Znam da je okrutno, i meni je Račan drag čovjek, i velim, dao mu bog sto godina i mandat premijera koji uvodi Hrvatsku u EU, ali, u međuvremenu, drugovi i drugarice, pred nas se postavlja povijesni zadatak - prestanimo kenjati!
Idemo u promijene! U demokratske promjene. Zato je vrijeme za slogan: SDP - SDP: socijaldemokratska partija ponajprije mora biti stranka demokratskih promjena, jer, inače, koji će nam kurac socijaldemokratska partija koja ne bi odgovarala vlastitome pojmu, skjuz maj frenč!
Da bi se u ovim neminovnim promjenama SDP znao orijentirati, ponudit ću par konceptualnih varijanti, ne samo zato jer sam ja tu najpametniji - što je točno, ali u ovom trenutku je manje važno, ako se tako može kazati - nego zato jer stalno imam na pameti samo jedno: korist SDP-a! A kroz korist SDP-a i korist zajednice. Dakle, za idiote: skrbim oko općeg dobra, tj. djelujem politički par exellence: nudim dakle par koncepata, tek da skratim priču i uštedim Partijskim brahmanima vrijeme neophodno za kenjažu - to je inače sumoran posao, to savijanje prostora tj. formuliranje visokoparnih izlika niskih poriva, no, it goes with teritory, kaj se može - te svima plastično ocrtam što se logički uopće dade domisliti razmišljajući, onako, popodne, čekajući tekmu, o sudbini SDP-a u ova Posljednja Vremena.
C.t.sh., Nemanja, ideme...

Varijanta prostodušna, hiperrealistička

Da hrvatska politika nije farsa, SDP uopće ne bi imao nikakav problem, niti bi se pred članstvo postavljalo ikakvo pitanje Račanova nasljednika. Hrvatski jezik nije tako nijansiran kad je riječ o kurčenju, što je karakterološki shvatljivo, pa kao što Eskimi imaju tanani vokabulara za izražavanje delikatnih valera bjeline, tako Srbi imaju prebogat rječnik pojmova koji određuju teško prevediv termin "dase" ili "badže": nema te hrvatske riječi koja bi to opisala; možda bi u enciklopedijskom rječniku najbolje bilo uz riječ dasa, recimo, staviti Čačićevu sliku, ponuditi ostenzivnu definiciju pojma. E, dakle, to je badža: to je ono što bi se samo od sebe ukazalo pred očima socijaldemokrata, da nisu žrtve ideološkog privida: naime, SDP ima dasu u svojim redovima, ne samo prirodnog nasljednika Račana, nego tipa koji je u stanju kroz par godina osvojiti izbore i u Austro-Ugarskoj, a potom je za potrebe vlastite vlasti i restaurirati, na oduševljenje i uz prepristupne fondove Europske Unije. Jasno, to je one and only Milan Bandić.
Ne zajebavam se.
Da u politici ima minimum poštenja, ljudi bi se skupili i kazali: čujte, da se može drukčije Milan Bandić bi danas nastupao na Željkinoj televiziji a ne ona na njegovoj, ali budući da je realnost upravo obrnuta od onoga što vidimo kroz opskurnu kameru ideologije ili televizije, svejedno, mora se naprosto priznati da postoji samo jedan čovjek u Hrvatskoj koji može pobijediti Ivu Sanadera na parlamentarnim izborima, a da mu to ovaj pritom i ne zamjeri. Možete se vi ljutiti koliko hoćete, ali to je Milan Bandić. Govorim to s gotovo budhistički apsolutnom sviješću o tome što to sve znači i konotira. Ali, činjenica da SDP ne uviđa ovu tako očitu istinu da je zapravo neugodno tu istinu i izgovoriti a da čovjek sebi ne zazvuči kao idiot koji ponavlja da kiša pada, pas laje a Bandijeras rulez!, ta je činjenica velim indeks perverzije odnosa i u SDP-u, i u našem društvu, pa i šire, za što nas u ovom odsudnom trenutku zabole kita: naime, postavlja se opravdano pitanje: Ako ne mislite da je Bandić jedini dasa u Hrvata koji može povesti SDP do pobjede na parlamentarnim izborima, a zakaj ga onda držite u stranci! Ni manje ni više. Da, da, drugovi i drugarice, pssssst, tiho, tišina molim, upravo tako: Ako Bandić nije taj koji po logici stvari, po prirodi stvari, po babu i stričevima i po bogu i vragu već sutra mora preuzeti kormilo SDP-a, naprosto stoga jer je čovjek na čelu najjače SDP-ove partijske ćelije - bože, da ga ne ureknem!- u zemlji, zato jer....dobro, moram li zaista gubiti vrijeme na kenjažu i objašnjavati bilo kome u Hrvatskoj hu d fak iz Milan Bandić, onda je vaš izbor zaista duboko konceptualan: ne može se Bandića ignorirati, a ne priznati da se izabrala budućnost u kojoj za Bandića zapravo nema mjesta! Ovdje se nemre, kao što će se kasnije pokazati, igrati po logici vuk sit, koza nostra cijela! Ovdje se igra ili - ili! Ili je najuspješniji esdepeovac šef stranke, ili stranka mora sebi objasniti zašto on to nije!
E, prijatelji, jedno od toga morate objasniti i nama: nemre se uz pomoć Glavaša postati Sanader, pa onda Brane u rešt! Ili i u SDP-u mislite da se može? Predrastičan sam? Je li?
Dakle, ili je Milan Bandić šef SDP-a, naprosto stoga jer on to de facto jest samo vi to ne znate (budući da to još EPH nije objavio) ili ne želite znati, ili vi morate napraviti nekakav drukčiji SDP, pa, rekao bih, i drugi SDP: ta, Milan ima svoj, on ga je napravio devedesetih, u Zagrebu, a sad ga radi i po Hrvatskoj, po istom modelu po kojem je radio devedesetih ovaj zagrebački: ide po zemlji(a i šire) kao po Trnju i Kozari boku, zna svakog čovjeka i svaki problem, i ja bih se kladio da u vašem rodnom mjestu župnik već ove nedjelje, ako ne najdalje do 1.maja, drži misu za zdravlje - Ivice Račana. Jasno, jer je sredio Milan. Ne znate za to? Čujte, malo mi je neugodno, ali možda bi trebalo ipak ako ne po sakristijama, a ono barem više biti s pastvom.
Da zaključim i još jednu po(d)vučem na kraju izlaganja: zaista se ne šalim, vi nemate izbora: ili je to Bandić, ili sebi i Bandiću i njegovom SDP-u i Hrvatskoj morate objasniti zašto to Bandić ne može biti.
To bih objašnjenje volio čuti. Jedino, bojim se da nema tog medija na kojem bi vam to objašnjenje pročitali.
I opet mi je neugodno, ali, vratimo se na početak priče: nije li sve počelo na Milanovoj televiziji?
Jebiga, a kaj ste vi radili? I, zakaj bi zapravo čovjek bio kriv što je radišan. Da sam ja političar u Hrvatskoj, da nisam dekadent i ne vladam iz sjene - morate priznati da je moj utjecaj zapravo nevjerojatan, kad se uzme u obzir fakat da čega se god dotaknem u Kini izazove potres u Hrvatskoj - ja bih već posjedovao i famozni EPH! Ima načina. To je sasvim legitimno, da prestanemo konačno kenjati.
I u tome i jest poanta: kad u pravom smislu te riječi, u smislu profesora moralne filozofije Frankfurta, prestanome kenjati, bez lažnih iluzija, onak realno, rečite vi meni: Dobro, a zakaj odalažete stvari? Zakaj ne Milan? Ta, prije ili kasnije, on će to biti. Ovo je sasvim maniristička situacija: doživljavate politiku kao manje ili više dovitljivo pravdanje s neumitnim, odlažući ono što ionako mora biti, neminovno.
Prepustite se. Vidjet ćete da je cool. Full. Sviđat će vam se. Stvarno.
A, da vam sasvim pokvarim dan: Razlog zakaj ne ne smijete kazati glasno! Probajte!

Varijanta, složena, besmislena, zapravo neostvariva i nadrealistička**

Budući da me ne želite slušati, ulazimo u kenjažu, kaj se meni ni malo ne sviđa, jer to je onaj period koji je prolazio HDZ sa Sanaderom i Pašalićem, prije no što je Pašalić postao slobodni zidar u Turopolju i Istri - i opet je fascinantna paralela: on je stolovao u Zakladi; čujte, imate li vi neku zakladu u Praškoj ili su to poklade? - ali, ako se već drukčije nemre, idemo onda složiti varijantu po kojoj bi čak i drveni špaher bio moguć: dakle, SDP koji ne bi propao u obračunu frakcijskih borbi na koje se spremate: s jedne strane predsjednica Antunović u koaliciji sa Zmajem od Milana, a s druge regent Ljubo Jurčić i Novi Fosili, obnovljeni band prokušanih mahera hrvatskog socijaldemokratskog mainstreama. Recimo da je za neki period, čak i mandat, ova varijanta moguća. Ako ne, po gubitku izbora, ionako će padati glave, što vas ne mora zabrinjavati: kao što je dokazala glava cara Lazara, moguće je po bojnom polju skakutati i samostalno, u potrazi za vlastitim tijelom. Biračkim. Na koncu konca, doći ćete na moje, na varijantu prostodušnu, ali, evo, nek bude za neko vrijeme po vašem.
Recimo da je predsjednica Antunović i dalje predsjednica, a premijer da bude Ljubo Jurčić (molio bih Ratka Mačeka da ovaj dio ne čita premijeru Sanaderu tijekom ručka, jer ne želim biti kriv za HDZ-ov gubitak ne samo izbora, nego i premijera, barem ne osobno i ne u ovom mandatu). Željka Antunović, i opet morate shvatiti da se ne šalim, tu radi velik kompromis: naime, ma koliko to vama izgledalo nevjerojatno, ona ima sasvim legitiman zahtjev tražeći i premijersku kandidaturu! Ta, ona je šefica stranke u ovom trenutku. Čast svakome, ali, vidim na Z1, testamenti se ne otvaraju. Ako ona odustane od premijerske stolice - dobro, dobro, Ivo, skratit ću, znam da nemrete više - trebala bi i druga strana nešto dati. Ali, k vrago, što: kao što veli Aljoša Karamazov, nemrem razdat sve i poći za tobom kad u džepu imam samo tri kopjejke! Malo neugodna situcija. Tim prije što se uz šjora Ivu, čujem ga već, i Milan smije, i to grohotom: ta, Željka je ionako oslonjena na njegovu infrastrukturu, stranačku, personalnu, medijsku, financijsku, informativnu i svakovrsno bogoštovnodomoljubnu, pa ja zapravo ne vidim za što bi se grupacija oko Ljube Jurčića mogla uhvatiti osim za - ideale! Eeeeej, ljudi, ne zajebavam se, zbilja to mislim. Jer, ako je Milentije, kojemu ne treba vjerovati ni kad te triput ljubi, Zaitgeist in persona, čisti komad stvarnosti, najstvarnije nešto što uopće možete sresti diljem Zemlje zalazećeg sunca, onda je gospodin Ljubo Jurčić, u današnjem SDP-u, puka tvar od koje sazdani su snovi: izbor između Bandića i Jurčića, izbor je između stvarnosti i ideala. Nepošten izbor. Jer, zapravo nemate izbora. Uvijek nešto gubite, hoću kazati: gledajući u smjeru Ljube Jurčića čini vam se nestvarnim realizirati ideale socijaldemokracije u Hrvatskoj protokapitalističkog delirija, okrećući se k Bandiću, osjećate se kao kad ste privi put ostavili dečka jer je bio student, sociologije naravno: back to life, back to reality! Možda vam se ovo čini kao reductio ad absurdum, a možda niste učili logiku pa vam se ne čini, ali koliko god bilo apsurdno, to vam je to: birate između idealnog uzorka hrvatske stvarnosti i stvarno uzoritog ideala hrvatskoga sna. Možda bi u maniri svojih predšasnika, slavne šezdesetosmaške generacije, da tako oštro niste s tim vremenima jednom za svagda raščistili, mogli dijalektički zaključiti: stvarnost je za one koji ne podnose san! Jedino, za ovu je zgodu taj zaključak nepodesen kao naputak: možda je to istina, ali, ukurac, što sad? Što to znači?
Ne znam. Nije moje da mislim za vas. Ili da sugeriram. Ja samo izvodim logičke nužnosti: kao što kiša pada, kao što Milan vlada, tako ja mislim, s neminovnošću prirodnih pojava.
Napuštamo carsto ideala i moguću simbiozu raka samca i moruzgve, kako bi rekao drugi profesor, onaj večernje škole, Pervan. Zajednica Ljube Jurčića kao premijera i Željke Antunović kao predsjednice SDP-a s Milanom Bandićem u zaleđu privremeno je moguća, ali već u kratkoročnom razdoblju takav će brak iz računa SDP pretvoriti u suštu suprotnost vlastitom idejnom i vrijednosnom određenju: SDP će postati metaklijentelističkom strankom, jer već je smo postojanje takve stranke čisti klijentelizam: stranka bi bila tek puko sredstvo promocije ili očuvanja položaja svojih članova u njoj samoj!, a odatle do nedavne opaske Denisa Kuljiša nije dalek put: Ako vidiš čovjeka koji je korumpiran kao hadezeovac, a glup kao esdepeovac, odmah znaš da je haenesovac; jasno, u ovoj formul(acij)i nema konstantnih varijabli.

Racionalna varijanta, za koju bih ja glasovao

Recimo da hrvatska politika nije farsa, da nema dogovora HDZ-a i SDP-a. Zapitajmo se na čas: dobro, a o čemu se u toj hrvatskoj politici zapravo radi? Ako izuzmemo onaj dobar, ali ipak neugodan Duceov odgovor da on hoće vlast, što biste vi odgovorili: Što je vaš program? Agenda je zadana: Haag je tu umjesto pravne države; EU umjesto vanjske politike; MMF umjesto ekonomske politike, Svjetska banka umjesto monetarne...sasvim je jasno da vam preostaje samo Monopoly, kao navlastit sadržaj politike: kockanje s lukrativnim hrvatskim nekretninama - uzeo Nino, preskače dva bacanja, što je najgore što se poštenome čovjeku može destiti u Hrvatskoj dopadne li zbog loše sreće i kocaka u rešt - i prodaja još ove žličice za desert, i srebro je rasprodano! U takvoj situaciji očito je da je svako pametan shvatio kako ovih par godina, ako već ionako nije kasno, svakako valja biti in, inače si za cijeli jedan život isključen. Homo sacer, neke vrste: biološki živ, ali bez ikakvih prava. Čini se da bi to bio jedini posao SDP-a, ili HDZ-a, svejedno: ne dozvoliti da se Hrvatska petrificira u odnosima kakvi upravo vladaju: u Hrvatskoj svi koji su nekaj u politici, zapravo su na vlasti, barem u svojoj županiji! Stoga je su ovogodišnji izbori zapravo sitnija elementarna nepogoda: baš dolaze u nezgodno vrijeme, taman kad su se odnosi Stipe, Ive, Milana, pa i Ratka, Đurđe jebem ti općinu, gle: čak i magistra Đapića tako idealno posložili, kako će ponovo biti konstelirani tek za 1560 godina, što će dočekati jedino Joža Manolić. Kaj tu zapravo treba mijenjati: ta, Bandić i Sanader imaju toliko vremena i toliko su nezajažljivi - bože, gdje su ona krasna vremena Franje Tuđamana koji je takve sitničavosti ipak prepuštao Braci i Seki! - da su SDP i HDZ partneri čak i u Z1! Hrvatska je za političare idealna zemlja i tu zaista ne treba ama baš ništa pomicati ako ne želimo narušiti savršen sklad proporcija i harmoniju društvenih odnosa i proizvodnih snaga, mislim da sam se točno izrazio, oprostite, novi sam. Imamo Nineka, i ako se nekaj i promijeni, građani to nikada neće saznati: ta, tko bu im rekel? Imamo Tomu, koji je jedinstveni šef špiclova na svijetu, jer istovremeno špijunira i pro domo sua i pro patria, pri čemu drugo pro bono, da bi prvo bilo buono, buono!, i nema majci da se nekaj dogodi a da mi to ne znamo! Ceste se grade kao i dvorane i mostovi, još malo pa će nova operna sezona a mi volimo talijansku operu više nego ekipa u "Neki to vole vruće", i samo da odvalimo još o ovu demokratsku obvezu prema građanima, pa, kako ide ona Milane, a? Idemo delat! Ahahahahah...Da, da, idemo, idemo. Što prije.
U tome je jedini izlaz: racionalna varijanta bi rekla: E, to ne! Jer, ako to da, ako je ovo Hrvatska, ona je najbolje da se raziđemo doma: onda SDP nema smisla.
Jer, kakvog smisla ima glasovati za SDP, kad SDP ionako radi s HDZ-om?
Zašto onda ne bismo izravno glasovali za HDZ?
Ta, tko veli da nismo kanili!? Samo pitamo, vas, SDP, zašto bi netko glasovao za vas? Kad može izravno za njih!
Ja znam da je ovaj problem vama teško odmah uočiti i shvatiti, jer vi biste vjerojatno odgovorili: Paaa, dobro je glasovati za nas da i mi malo budemo na vlasti! Jedino, Vlasta je malo umorna. Jebe je tko stigne.
I zato bi racionalna varijanta bila: Dajte razmislite kaj će vam vlast, pa onda odlučite hoćete li uopće na izbore. Ovako, s ovom ekipom koja Hrvatsku doživljava kao svoje gradilište nema nikakve potrebe glasovati za SDP.
Imamo naime HDZ.
Stranku demokratskih promjena.
Mislite da se šalim?
Čujte, kad bih se šalio odgovor bi mogao glasiti: Stvarno bi idealni predsjednik SDP-a jedino mogao biti dr.Ivo Sanader. Navedite jedan jedini razlog protiv toga. Sebi. Ne meni.***

_____________________

Marquis de ga Sad

* Jučer sam pročitao knjižicu "Kenjaža – teorijski pristup" Harryja G. Frankfurta, profesora etike na Sveučilištu u Princetonu. Prvo donosim citat i kratak opis da shvatite o čemu je riječ, a zatim ću vam pokazati hrvatski primjer kenjaže prebacujući fokus s govora na pisanje.

"Kad označujemo govor kao praznu slamu, onda mislimo da iz govornikovih usta izlazi upravo to. Ništavilo. Govor je prazan, bez građe ili sadržaja. Shodno tomu, njegova upotreba jezika ne pridonosi svrsi kojoj navodno služi. Dobivamo točno onoliko informacija koliko zrnja ispada mlaćenjem prazne slame. Slučajno postoje sličnosti između prazne slame i izmeta koje izraz prazna slama čine osobito prikladnom istovrijednicom (ekvivalentom) za izraz kenjanje. Baš kao što je prazna slama kao govor oslobođena sveg informativnog sadržaja, tako je izmet tvar iz koje su iscrpljene sve hranjive tvari. Izmet se može smatrati lešinom hranidbe, ono što preostaje kad se iscrpe svi vitalni elementi hrane. U tom smislu, izmet je prikaz smrti koji sami proizvodimo i koji, dapače, moramo proizvoditi u samom procesu održanja života. Možda zato izmet smatramo tako odbojnim, jer nam toliko približava smrt. U svakom slučaju, ne može poslužiti u svrhu održanja, baš kao što prazna slama ne može poslužiti u svrhu komunikacije."

U eseju se nalazi jedan izvrstan primjer kenjaže s Wittgensteinom u glavnoj ulozi koji je svoju filozofsku energiju usmjeravao na iznalaženje onoga što je smatrao podmuklim, narušavateljskim oblicima "besmisla" i borbu protiv njega.
Wittgensteinova poznanica Fanie Pascal je operirala mandule i nakon njegova pitanja kako se osjeća rekla je: "Osjećam se ko pregaženi pas", s gnušanjem je odgovorio: "Ne znaš kako se osjeća pas kad ga pregaze."
Problem s njezinim iskazom jest u tome da on tobože prenosi nešto više nego tek činjenicu da se loše osjeća – opis njezina osjećanja je pretjerano osobit, što Wittgenstein smatra čistim kenjanjem. Njezina pogreška ne leži u tome da se ne uspijeva točno izraziti, već u tome da niti ne pokušava. Frankfurt upravo to nepostojanje povezanosti s brigom za istinu – nebrigu za stvarno stanje stvari smatra suštinskim za kenjanje. Kenjator ne odbacuje autoritet istine, kao što to lažac čini, i ne suprotstavlja mu se. On uopće ne obraća pozornost na njega. Samim time, kenjanje je veći neprijatelj istini nego što su to laži.

** Nadrealizam = "... kao slučajan susret šivaćeg stroja i kišobrana na stolu za seciranje."

*** Htio bih sumirati, za ljude u crnom: Isprva nudim impostaciju problema. Potom realističko rješenje. Onda idealističko. Zatim racionalno. Konačno, odstupam od početne teze i tvrdim suprotno: prije no što odlučite tko, odlučite što. Time pokazujem maksimum pristojnosti, ne samo analitičke dovitljivosti. Preporučam se.

Bonustrack