Nisam, nisam htjela pisati o ovome. Jer takve stvari obično čuvam sebično, samo za sebe.
Ne bojim se da će sjaj takvih trenutak izblijedjeti podijelim li to s nekim.
Ne bojim se ni da ću naići na nerazumijevanje ispričam li to nekome.
Jednostavno - takve momente rijetko doživljavam u posljednje vrijeme.
I ti momenti su jedino što ću ponijeti sa sobom kad jednog dana dođe vrijeme da se pakujem i idem.
* * * * *
Jutro je moj dio dana. I najljepše stvari doživljavam ujutro, da li zbog samog uživanja u jutru ili podsvijesti - da je to moj dio dana, ne znam.
Rijetko se desi da uživam u večeri. Umor obično dođe po svoj danak.
No, vraćah se sinoć kući, lagano, sama, korak po korak.
Prazan, pust grad. Ali začudo, ne sablastan, kako inače puste gradove doživljavam.
Osvijetljen.
Svjetla grada, bulevar, siluete parova koji se ljube na klupama.
Most, osvijetljen toliko da bih i iglu našla kad bi ispala.
A rijeka, kao ogledalo koje odražava ples svjetla.
Bila je noć za rituale. Za žrtvovanja nečega nekome. Majci Zemlji, možda.
Bila je noć za zavjete, sva nekakva sveta.
Bila je noć i za pradavne grijehove.
Bila je noć i za suze.
Steglo me u grlu od miline. Steglo me, jer sam u jednom naletu osjetila svu ljepotu Božijeg stvaranja.
Kao da je svijet odlučio pokazati svu svoju raskoš nekome ko već odavno ne vjeruje u čuda.
I nekome, ko odavno nije osjećao takvu sreću.
Poželjela sam da plačem. Da sjednem, posmatram sve oko sebe i plačem.
Bila sam ganuta do suza.
Ne zaplakah, nego produžih korak i požurih kući.
I odlučih da ne mislim na to više.
Jer činilo se nestvarno. I bila sam nedostojna te ljepote i blaženstva.
Činilo se kao nezaslužen mir.
A ja još mnogo moram raditi da bih bila vrijedna toga.
* * * * *
Jutro je donijelo čežnju.
Za noći, onakvom.
Za onom ljepotom.
Za onim suzama.
I to je ta priča, o tom osjećaju.