Evo, uvalili i meni. Moj Slonić. Već vidim pokvarene osmjehiće na vašim licima, ali, zez, radi se samo o zadatku...i o slonici....A baš sam mislila da će mene kao friškog blogera mimoići....pošto pjesme nisam pisala nekih petnaestak godina (zadnja je bila mom sinu i njegovoj "curi") ja ću to u prozi, totalnoj
Zadane riječi ću podebljati.
Ovo je istinita priča.....(o životu mom naglavačke okrenutom)
Bilo je to vrlo davno, dok sam ja još bila djeva bajna, a moj Lavmladi Lavić....u doba dok je mladenačka, idealistička ljubav carevala našim srcima. Lijepo sam mu rekla da se neću udati za njega ako me ne zaprosi sa buketom ruža!!! I došao je taj dan! Moj voljeni zvoni na moja vrata, ja otvaram, on me romantično zagrli, pokazuje buket cvijeća i pita: Draga, hoćeš li se udati za mene?
A ja, u šoku, pogledam u nebo i kažem: Ali, to nisu ruže, to su karanfili!!!! (doduše, crveni, ali...)
On zbunjen, gleda mene, gleda cvijeće...i čeka odgovor.
A šta sam i mogla, rekla sam :Da! Ionako je to bilo retoričko pitanje, bila sam tri mjeseca trudna....
Nakon dva mjeseca, prenio me preko dvije stepenice i praga pod naš krov....
Štafetu predajem dalje maškaradi, čiovki, nitko nije otok, mami u minusu i slatkogrkici, a riječi su : hotel, slap, glavobolja, printer, potkova.
Post je objavljen 10.04.2007. u 20:29 sati.