Marketing
ČOVJEK JE SAMO ONDA POTPUN ČOVJEK KADA SE IGRA.
Ovo su vam sekice po trapkama:
Ponovno u školicu...
ŠKOLA, ŠKOLA, ŠKOLA, ŠKOLA, ŠKOLA
ajme meni
Iz priloženog se da zaključiti da me povratak u rutinu može često izbaciti iz takta...
Ipak, priznajem, falili su mi ovi radni dani, kada sam sama u kući i kako u točno određen sat čujem Susjeda kako otključava vrata (nisam ja nikakva umobolna osoba koja prati svoje susjede 
), Homerov dolazak na ručak i Margeini pozivi.
I samo to mi je falilo.
Slagaličetina ne napreduje. Imajući na raspolaganju tako mnogo vremena, složila sam čak 29 kom!
Valjda ću sada bolje napredovati, jer imam od čega bježati... 
"Je li voćka izrasla samo zato da jedemo njezine plodove? Jesu li životinje stvorene samo zato da ih lovimo, a vodopad zato da se na njemu gradi hidroelektrana? Bit stvari shvaćaju umjetnici jer za njih je lijepo ono što je lijepo samo po sebi bez obzira na to je li i korisno. Oni svijet promatraju kao da je on za njih potpuno beskoristan. Umjetnik je dakle slobodan. Budući da je slobodan, može se igrati. Tada očituje svoju kreativnost, a kreativan čovjek je potpun čovjek."
Ali zar nije onda svaki čovijek koji se "igra" ujedno i umjetnik. Umjetnik ne mora nužno stvarati ono što MI nazivamo remek-djelima.
Umjetnik je roditelj. On stvara svoje dijete (najveće remek-djelo!), oblikuje njegovu osobu, utkaje u njega životne vrijednosti i radosti. Raduje se čineći to - igra se.
Najobičniji čovjek je umjetnik. On kreira svoj dan, uvijek i iznova, nasmije se, pokloni osmijeh, ponekad odvoji vrijeme za sebe, a ponekad uživa s prijateljima. Stvara svoj život.
IGRA
Priča se da su se jednom na Zemlji susrele sve ljudske osobine i osjećaji.
Ipak, Dosada je u tom neobičnom društvu stalno zijevala. I, kad je već treći put zijevnula, Ludost je, luda kao uvijek, predložila:
- Hajdemo se igrati skrivača!
Spletka je značajno podignula obrvu, a Znatiželja je, u nemogućnosti da se suzdrži, upitala:
- Što je to igra skrivača?
- To je igra u kojoj ja pokrijem oči i brojim do tisuću, dok se vi sakrijete, a kad izbrojim, krećem u potragu. Tko prvi bude pronađen, zauzet će moje mjesto u sljedećoj igri - objasnila je Ludost.
Oduševljenje je poletno zaskakutalo, dok se Radost, gotovo bezuspješno trudila uvjeriti Sumnju, koja nikome ne vjeruje, i Mrzovolju, koju nikad ništa nije uspjelo zainteresirati, da sudjeluju u igri.
No, bilo ih je još nekoliko koji se nisu željeli igrati...
Istina se pitala zašto bi se ona skrivala kad će je ionako na kraju, pronaći.
Oholost je držala da je igra glupa (a zapravo ju je ljutilo što zamisao nije bila njezina).
Kukavičluk nije želio riskirati.
- Jedan, dva, tri... - počela je Ludost brojiti.
Lijenost se sakrila iza prvoga kamena na putu, Vjernost je potražila zaklon na nebu, a Zavist je čučala u sjeni Uspjeha, koji se vlastitim snagama popeo na najviši vrh stabla.
Velikodušnost se umalo nije ni uspjela sakriti jer joj je svako mjesto koje je pronašla izgledalo prekrasno za nekoga od njenih prijatelja. Kristalno jezero prepustila je Ljepoti, hlad drveta Sramežljivosti, mekoću leptirova leta ustupila je Osjećajnosti, kretanje vjetrova slobodi... A, sebi?!
Ipak, na kraju se i ona sklonila, i to u zraku Sunca.
Sebičnost je, što se, naravno, moglo i očekivati, pronašla najudobnije mjesto na svijetu, idealno samo za nju.
Laž se sakrila na dnu oceana, a zapravo je bila iza duge.
Strast i Požuda zavukle su se u jedan vulkan, a Zaborav... Zaboravio je gdje se uopće sakrio, no to i nije bitno.
Kad je Ludost došla do broja 999, Ljubav još nije bila pronašla niti jedno mjesto za sebe, jer joj se svako činilo zauzeto. Tada je ugledala prekrasan ružičnjak i zavukla se među crvene ruže.
Kad je Ludost izbrojila do 1000 i počela tražiti, prvo je, naravno, pronašla Lijenost, koja je bila iza najbližeg kamena. Potom je začula kako Vjernost na nebu s Bogom razgovara. Strast i Požudu osjetila je u podrhtavanju uznemirenog vulkana, a Zavist je pronašla pošto je ugledala Uspjeh.
Sebičnost nije ni trebala tražiti jer se sama otkrila bježeći iz svoga skrovišta - osinjeg gnijezda. Tražeći dalje, Ludost je došla do kristalnog jezera i odmah otkrila Ljepotu. Sumnju je vidjela kako sjedi na jednom kamenu, otkrivši se da ne bi morala nikome govoriti gdje se skrivala.
Doskora su svi bili pronađeni. Darovitost je čučala u svježoj, mirisnoj travi, Tjeskoba u tamnoj špilji, Laž ih je sve uvjeravala da je bila na dnu oceana (a virila je iza duge), Zaborav je već zaboravio da se nečega uopće bio igrao... Ludost jedino nikako nije mogla pronaći Ljubav. Tražila ju je po cijelome svijetu, iza svakog stabla, grma, cvijeta, na dnu svakog potoka i na vrhu svake planine, a kad je skoro već odustala, pogled joj je zastao na prekrasnom ružičnjaku. Uzela je štap i počela razmicati ruže.
Odjednom je začula bolan vrisak. Trnje se zabolo Ljubavi u oči i silno je ozljedilo. Ludost nije znala što bi od jada. Ispričava se, plakala, molila da joj dopusti iskupljenje, a onda se sjetila...
Obećala je Ljubavi da će od tog trenutka zauvijek ostati s njom.
Dakle, otkad se igra skrivača prvi put igrala na Zemlji, Ljubav je slijepa, a Ludost joj je vjerna prijateljica.
Post je objavljen 16.04.2007. u 15:42 sati.