Cijelu noć su uz nju bili Legolas i Gimli. Legolas je bio mučaljiv i zamišljen,ali nije plakao. Bol je podnosio u sebi.Gimli se zato nije sramio pustiti suze za Aragornom. Bio je jako tužan.Bilo je to slično ne toliko davnog dana kada je u Dom Kraljeva položen vitez Gondora,polutan Meriadoc.Njegova postelja je bila pored Kraljeve.Tu je stajao Voronwe,potpuno shrvan.Elboron nije gledao u kralja,nego kroz otvoren prozor,u puni mjesec koji je već izvirio. Osvjetljavao je live mrtvog kralja,nad čijim tijelom je stajala Tiennia. Elboron se bojao išta reći iako je žarko želio utješiti Tieny.Želio je prekinuti njezin plač, biti uz nju,ali se nije usuđivao približiti joj se.Elboron se prisjećao kako je njemu bilo kada je usnuo njegov otac,gospodar Ithiliena,Faramir.
Ah,njegov otac!Sve je bilo drukčije dok je on bio živ.Rijetko je svijet vidjeo tako čvrstog vladara.Kad je Faramir preuzeo vlast,Ithilien je bio skoro pa potpuno uništen bitkama koje su se prije vodile na tom području. Sve je bilo opustošeno,razrušeno.Faramir je bio mudar, čak toliko da je i kralj Elessar primao njegove savjete. Bili su oni dobri prijatelji. Pa i Faramirove žena,prelijepa gospa Eowyn ga je voljela.Sada bi zasigurno plakala da je za to saznala.Elboron je u mislima vidjeo njezine suze.Suze,slične onim Tiennijinim.Elboron je još jednom svrnuo pogled prema mjesecu.
Nije ni shvatio da ga je Legolas već duže vremena promatrao.Elboron se zacrvenio kad je uhvatio pogled vilenjaka i brzo je svrnuo pogled.Uvijek se tako ponašao u društvu vilenjaka. Izbjegavao je čak prodoran pogled kraljice Arwen.Bio je puno bliži sa Kraljem nego sa Kraljicom.Imao je osjećaj da bi svaki vilenjak koji ga je pogledao znao sve što je pomislio.Pa i bio je u pravu.Legolas je osjetio.Osjetio je Elboronove sumnje,poigravanja oko srca kad mu se u misli uvuče Tiennijin plač i tihi jecaji.Legolas je lagano kimnuo Elboronu, podarivši mu tako neku novu snagu i ulivši nadu u srce.
Elboron se laganim korakom približio Elentari(nesvjesno je primio njezin nadimak koji su joj vilenjaci prišili....valjda je osjećao prisnost s njom..ili je barem želio da tako bude). Njegov koraci su odzvanjali na kamenom podu u jednakosti već ustaljenih zvukova. Svojim korakom narušio je tišinu koja se pojavljivala između Tienninog plača i jecaja.Ali istim korakom dao je novu nadu za Tienniu i izmamio prvi smiješak u Gondoru već nekoliko sati. Nije to baš bio pravi osmijeh,ali za ovako tužan dan bio je i više nego dosta.Osmijeh je pripadao Legolasu,koji je uspio pronaći snagu za dalje,čak i u ovako teškom trenutku. Legolas je odmah nakon toga izišao van,tako lagano da nitko nije ni primjetio da je otišao.Izišao je na citadelu i sjeo ispred Doma.Sada je i on promatrao mjesec.Nije znao koliko vremena je prošlo kad se,doslovce niotkud, pojavio galeb. Letio je visoko na nebu,tako ga su ga samo vilenjačke oči mogle vidjeti.Bio je veličanstven,a oglasio se prodornim krikom.Činilo se da je tako blizu ali već nakon nekoliko sekundi poletio je kao strijela,gubeći se u daljini prema zapadu.Prema Lukama.Prema moru.Bilo je to prečudno da bi bila slučajnost.Da se to desilo baš sada,u odlučujućem trenutku,kada je Legolas Zelenlisti morao odlučiti što će dalje sa životom. Razmišljao je dugo i temeljito ali njegova sudbina je zapravo već bila zapečaćena. I to još davno kada mu se prvi put ukazao galeb kako mu je i navijestila vladarica Loriena, šumska djeva Galadriel.Ona je sada već bila daleko preko mora,u Neumirućim zemljama gdje je i Legolas morao poći.Nije više mogao naći mira u Međuzemlju.Sada kad je Elessar počinuo morao je poći,ali strašno se bojao reći to Gimliju. Bojao se njegove reakcije. Gimli je imao neobično dugačak život za jednog patuljka.Legolas je znao,da kad bi on otišao da bi Gimlijev život isto završio. Nije želio biti uzrokom Gmlijeve smrti,ali isto tako je znao da to jednostavno mora učiniti.Otisnuti se put mora....
Post je objavljen 10.04.2007. u 19:09 sati.