kada je čovjek mlad i bezbrige nikad ne shvati što su to zapravo brige, tako je bilo i meni sve do onoga kobnoga ponedjeljka kada je dragi Bog pozvao moju majku da mu se pridruži i ostavi nas tri kčeri same s ocem na ovome svijetu.nikome to ne bih htijela, a niti poželjela.al iskreno iz iskustva dragi ljudi jako je teško saznati da je više nema s nama.koliko puta mi i sada nakon 2 mjeseca dojde da kažem mama jesi za kavu, kao što smo je nekada zajedno pile al odgovora ne dodijem samo tišinu.i kada se sjetim naših trenutaka sreće sve mi zahvali i suze mi teku same.lijeka za tugu nema.kažu mi ljudi da vrijeme liječi rane,al moje rane nemože nitko izliječiti.draga majko nedostaješ mi jako!
Post je objavljen 10.04.2007. u 12:44 sati.