Pregled posta

Ja sam putnik,
a vrijeme je moje prijevozno sredstvo.

Putujem kroz vrijeme.

U početku, bilo je zanimljivo i uzbudljivo. Bio sam sedamnaestogodišnji sanjar, željan promjena, pustolovina. Moja osobnost se tek izgrađivala i, kao i svi, želio sam biti poseban.
Tada sam krenuo na prvo putovanje.
Dok sam ležao u krevetu i razmišljao o proteklom danu, vrijeme me je progutalo, prožvakalo i ispljunulo, negdje 20 godina ranije. Pojavio sam se u nekoj mračnoj ulici i odmah zatim se vratio u sadašnjost.
Kada danas pomislim na to, još zadrhtim od tog osjećaja. Nisam znao što se dogodilo; jesam li sanjao ili umislio sve. Cijelu noć sam probdio, osluškujući i očekujući da se nešto dogodi.
Ali se više ništa nije dogodilo.

Do prije pet godina. Tada sam sreo Saru.

Otada ne prođe dan da ne otputujem. Vrijeme radi nedjeljom i praznicima.
Postalo je naporno, zbunjujuće, poražavajuće.
Kada se vraćam u prošlost, odlazim na mjesta gdje počivaju moje ružne uspomene, koje se onda bude.
Gledam svoju sestru kako umire, iznova, opet i ponovno.
Pred mojim očima.

Zarobljen sam.
Koliko god želio zaustaviti njezinu smrt, to ne mogu, jer, ironija je, i za mene prošlost pripada prošlosti.

U budućnosti je drukčije.
Stiješnjeno.
Nepoznato.
Osjećam da ne mogu disati. Znam da ne pripadam tom vremenu.

Kao ni jednom drugom, uostalom.

Sara je jedino što me drži u stvarnosti i sadašnjosti. U njezinim rukama sam siguran, poput balona na uzici u rukama odgovornog djeteta.
Ponekad u prošlosti vidim prolaz i žuto lišće po tlu. Tu smo se upoznali. Osjetim svjež zrak u plućima i nostalgiju, ali se predivno vratiti natrag.
Zbog nje.

Nakon ljubavi koju mi nesebično pruža, dolazi ona sama, Ljubav, ogoljena preda mnom, tako poznata i stabilna.
I kada se sve promijeni, ona me dočeka - ista, stalna.
Crnokosa, pronicavih, zelenih očiju. Blijede kože, nezaboravnoga glasa i mirisa na ruže.
Ona je sve što želim i što mi je potrebno.

Ja vodim neprestani rat s vremenom. I u svakoj sam bici neminovno poražen, ali iz one najvažnije izlazim kao pobjednik.
Imam nju. Tu. Sada.

I saznanje da neće vječno biti ovdje, ali da je sada tu, uvijek me iznova izvlači iz labirinta vremena, tankim, ali čvrstim nitima prema njoj.
Zbog nje živim za trenutak, ne bojim se promjena i često šapnem, da me moja sestrica (vječno živa u prošlosti) može čuti:

"Sve je baš kako treba biti."