Marketing
uzročno-posljedične veze...& that shit
mislim si, zašto uopće ovo pišem??
vjerojatno je ovo jedna od najmanje poželjnih tema.
i nije baš ''my style''
ali, moram se naučiti snositi posljedice.
možda malo previše prljavog rublja ima u cijeloj priči da vam iznosim originalni primjer, točnije onaj koji me muči. pa ću napisati najbanalniji.
evo, ja sam jedna od onih koje pišu kad im ''dođe da pišu''.
ne prisiljavam se na ništa, i ako nemam o čemu pisati,
ili mi je inspiracija na nuli - onda nećete imati ništa novo za vidjeti.
naravno, to moje nepisanje povlači sa sobom neke posljedice.
puno komentara. i ne znam zašto, vjerojatno bi mi trebalo biti drago zbog njih(što i je), ali oni su mi kao neki glasić u glavi koji viče: ,,daj, jebote, post ti se usmrdio!!''...
i onda ja barem x(stvarno puno) puta u danu uđem u blog editor s namjerom da napišem nešto, iako znam da to nešto vjerojatno neće na ništa ličiti. i naravno moja savijest me natjera čak i da počnem...i ja pišem...i pišem...iiii pišem...i pukne mi film jer vidim da to nikuda ne vodi. pa kliknem ono u krajnjem dijelu gornjeg desnog kuta. da. odustanem.
što donosi JOŠ novih posljedica. - od isfrustriranosti što nisam u stanju ništa napisati krenem raditi nešto drugo...sad sam prtljala po boxevima jer ih treba malo osvježiti. dođem do pola...i odustanem. jer shvatim da se previše mučim a ne ide mi. a sve to jer uopće nemam volje a znam da moram raditi nešto... količina nakupljenih komentara me još više frustrira jer ja obožavam čitati tuđe postove, ali baš doslovno čitati, ne preletiti pogledom (ono, tek tolko da shvatim u čemu je bit pa da mogu komentirat)... i onda si mislim da stvarno, da i hoću, ne mogu pročitati 50-ak postova u danu 
...glava bi mi pukla od tolike količina novih saznanja, emocija i dojmova općenito...
i tako. sve se to lijepo vrti u krug, i tko je na kraju kriv??
JA. samo ja. jer sam u startu donjela krivu odluku.
obično je kod takvih pogrešaka stvar u tome što onaj koji griješi nikad niti ne shvati gdje je pogriješio, pa ne može popraviti stvar.
ja se bar trudim. 
ali ovo je samo, kao što rekoh, banalan primjer.
(trenutno mozgam o tome kakav ja to psihijatrijski slučaj moram bit da me takve stvari živciraju...omg...) OMG!!
trenutno moj fucked up life ima i puno gorih krivih skretanja.
znate ono...
život ide jednom finom ravnom cestom. (ono, nešto tipa Texas-cesta)
uvijek jedno te isto.
i odjednom, odlučiš skrenuti.
izabrati neki drugačiji put.
potpuno neistraženi.
i bojiš se.
jer nemaš ni najmanju ideju kako bi to moglo izgledati.
a kud završiti...
i nakon nekog vremena čini ti se da ti ide.
opustiš se.
sve se promijenilo i kao da ideš polako ali sigurno prema naprijed.
prema nečem boljem, kvalitetnijem.
i onda...skužiš da je to bila slijepa ulica.
krivo skretanje.kriva odluka.
i prisiljen si vratitu se dva koraka unatrag.
i više nisi ni na startu.
sad više nisi ni blizu.
sad si dalje i od toga.
jer si napravio greške koje treba popraviti.
a često su jako nepopravljive.
i SVE bi dao da se možeš vratiti na to kobno skretanje...
ali nema!
nema natrag. to je to.
sve je upropašteno iz znatiželje...
ili neke čudne pozitivne energije koju osjetiš u tom trenutku.
i da, dušo, upravo to.
opet ta odvratna rečenica.
e, pa sad snosi posljedice!
Post je objavljen 10.04.2007. u 00:23 sati.