To je kao da se tvrdi da Kant nije napisao tri kritike jer nije nikad napustio Istočnu Prusiju, a pola života je proveo kao kućni učitelj. Nije ni prvi rekao da su izmaglice koje se vide kroz teleskop druge galaksije, 'Island Universes' jer nije bio nikad izvan Mliječne staze.
• In 1755 Immanuel Kant first speculated on philosophical grounds that there might exist "island universes" of stars like the Milky Way. In 1845, William Parsons, third Earl of Rosse, using a 72-inch home-built telescope at Birr Castle in Ireland, nicknamed the Leviathan of Parsonstown , determined that some of the nebulae have Spiral Structure and adopted Kant's term for them.
• Newton's religion was traditional. He was a staunch believer in Christianity and a member of the Church of England."
Actually, economist John Maynard Keynes's 1936 purchase of a trove of Newton's private papers at an auction opened the door to Newton's mystical side, which was unorthodox in the extreme. Newton spent an enormous amount of the first half of his life engaged in "Bible Code"-style attempts to discover the secrets of the universe by deciphering the secrets God had embedded in ancient sacred writings.
Keynes wrote that Newton "was the last of the magicians... His deepest instincts were occult, esoteric, semantic... Very early in life Newton abandoned orthodox belief in the Trinity... He was rather a Judaic monotheist of the school of Maimonides."
Perhaps fancifully, I rather suspect that Newton saw Jesus Christ, with whom he shared December 25th as a birthday, less as his Savior than as his rival.
After the publication of his Principia when he was 45, Newton's friends tried to get him out of his solitary life before he went completely around the bend. He had a nervous breakdown a few years later and when he had recovered, he had apparently lost his unique powers of mind, but still had plenty of mental horsepower left to function as a high level civil servant running the mint. He lived on for decades, becoming a tourist attraction for visitors to England like Voltaire as a benign emblem of the Age of Reason. After his death the true nature of his trunk of private papers, with their anti-Christian and anti-Reason heresies, were covered up for 200 years until Keynes wrote his analysis of what he had found for the celebration of the 300th anniversary of Newton's birth in 1942. NEMANJA
• he, he... čudno, baš skačem po Frommovom 'Bit ćete kao Bog' i naletim na Maimonidovu: 'Stoga je jasno da On uopće nema pozitivnih atributa. Negativni atributi su oni, koji su potrebni da usmjere duh prema istinama u koje moramo vjerovati, vjerujući u Boga; jer s jedne strane, oni ne impliciraju pluralitet, a s druge prenose čovjeku najviše moguće saznanje o Bogu.' a prije toga sam opet čitao 'Dogmu o Kristu' pa sam sam sebe tapšao po ramenu jer sam samo ponavljao Frommove misli kad sam spominjao 'bazooka man' verziju infracrvene demarkacije nebeske rektangularne dogmatske crne rupe kao mete svakog istinskog revolucionarnog djelovanja. Keynes je bio svestran igrač, he he pooka pooka
BORDANDO EL MANTO TERRESTRE
BREAKING NEWS
LEČENI NA SPISKU MINISTARSTVA KULTURE
Oj, Nemanjo, ja sam na spisku Ministarstva kulture. Živio socijalizam u kapitalizmu. lecenipravoslavac
Čestitam, prijatelju! E, sad lijepo odskrolaj negdje na početak moje ovogodišnje sesije na Patologiji, pa pogledaj tko te je bodrio i nagovarao na ovaj očajnički čin: rekao sam ja, bolje je izdati Domovinu nego knjigu, jer, druge ionako nemamo! Ma što to značilo.
Čuj, mi imamo ionako kapitalistički etatizam: kad tržište u liku Rajića djeluje autonomno, Vlada u liku Todorića djeluje heteronomno. Prosto k'o pasulj. Zato nije nimalo čudno da i ti konstatiraš te pojave, u svojoj mikrosituaciji.
Na spisku si Ministarstva?
Čuj, a kolika je nagrada?
Mislim, ako te privedem, živog ili mrtvog-pijanog?
Da, nisi mi obrazložio kakva je to ideja za neku veću prozu kojoj bi okosnicu činili moji komentari in extenso? NEMANJA
Hteo sam da kažem da mi Ministarstvo plaća staž i socijalno na osnovicu od otprilike hiljadu evra. A glavni lik romana koji ću da završim za otprilike godinu dana (prvu verziju sam zgotovio ali nisam zadovoljan, ni najmanje) jest glumac, škrt i sjeban koji, među ostalim, visi i na netu gde ga posebno nerviraju, plaše i privlače komentatori poput Nemanje. Ti ćeš dakle da se upleteš u radnju u trećem od devet poglavlja, u subotu na dan premijere Hamleta, u kojoj ovaj moj nesretnik igra Grobara, a popodne, nakon ručka kod mame, krati u internet kafeu na Cvetnom trgu. Premijera će da propadne a on će da se ubije ko glumac svim i svačim, premda inače mrzi drogu i preteranosti, i ujutro će da pokupi devojčicu Cigančicu da je kara. Posle će da je, do kraja romana, mrtvu vozi u gepeku svog razbucalog hindajija... lecenipravolsavac
Ej, pa to je stvarno good news. To da kara Cigančicu.
A ni ovaj som eura nije loše. Kako ti je to pošlo za rukom?
Čuj, Lečeni, malo si prekonkretan u tom svom opisu glumca koji je škrt, sjeban i visi na netu, a nervira ga, plaši i istovremeno privlači Nemanja (kakav kurac komentatori poput Nemanje, tko ima puput Nemanje, crni ti!?). Je l' mogu ja da se upletem u radnju odmah, na početku romana, molim te? Nemoj da me mučiš do trećeg poglavlja, leba ti, a ionako ti je isti kurac: demon je čoveku ethos, i ja ću da napravim neko sranje neminovno, u prvom ili trećem poglavlju, isti ti je kurac. Šta moram činiti, učinit ću odmah, da poslušamo Gospodina našega, Isukursta i njegov savet Judi, ha? Ili, recimo, da roman bude o meni, jebeš glumce, koga interesuju hrvatski glumci, zato i nisi ni najmanje zadovoljan prvom verzijom, veruj mi, nego ti napiši roman o meni, ja sam naprosto neuporedivo zanimljivija osoba i pojava, kao takav, a ja ću da ti pomažem kad god ti ponestane inspiracije: mogu ja osobno da ti pišem svoje dijaloge, recimo, i nikad neću nikome da kažem, samo ako me ovekovečiš u hrvatskoj književnosti, majketi! Jedino, to bi morao da bude neki duži roman, pošto ja imam mnogo toga da kažem, i ne bi trebao da ima mnogo likova, koji će nam krasni, samo da vršljaju po fiktivnome svetu dela i da zagađuju dijegetski prostor. Ne moraš sad da se tučeš u glavu, iskoristit ćemo prvu ruku kao epizodu ove veće celine, ubacimo tog glumca u trećem poglavlju kako oće da igra Hamleta, u Rijeci, kod Mani, Sevka je Opalija, dolazi mu otac u dukhovno stanje, duva sever-severozapad, bekprojekcija Hičkoka otpozadi, Rozenkranc i Guildenštern su, jasno, pederi, i taman u vreme Mišolovke on dobiva slom živaca, odnose ga sa scene, publika aplaudira, ulazi Furtinbras i protestira što nije imao priliku da i on nešto sere, post festum, ko uvek, i smestimo ga lepo u ludnicu, (Hamleta, ne Fortinbrasa, ionako sam tvrdi da je lud kad duva N - NW), odakle može da ga vadimo po potrebi, a nemora, ili da ga posećujemo, kad god se tebi prohtije i kad imaš vremena. Eto, vidiš, kako sam ja praktičan čovek. Nema potrebe da izajmljujemo kola i riskiramo s ubistvom Cigančice, to je danas politički nekorektno i ne bi naišlo na odobravanje Ministarstva kulture, a pritom smo jedno poglavlje već elaborirali a da nismo pravo ni započeli! Šta kažeš?
Evo, ja bih predložio još jedan motiv: četiri čoveka, vrlo ozbiljna i moćna, devedesetih odluče zavladati Hrvatskom, u potaji a možda i krišom. Sklapaju ugovor i toliko su sigurni u sebe da im ne manjka duha i smisla za veličinu: ironično si nadevaju imena u skladu s onodobnom nacionalnoromantičnom modom, pa je jedan Franjo Horvatić, drugi Hrvoje Franjić i tako to. Njihov je problem u tome što postaju žrtve vlastite konspiracije verujući, na primer, da je četvrti ortak poznat samo njima, a u stvari su svo vreme sva četvorica očita celoj zemlji. Jasno, kao što vidiš, reč je o farsi: ortaci se vladaju kao oni čuveni glumci saživljeni do te mere sa svojim ulogama, da su poverovali u stvarnost (sveta) predstave koju (pro)izvode (to je inače tipičan ideološki potez u kojemu opsenar postaje žrtva vlastite opsene); gledatelji se pritom u prvo vreme čude, potom negoduju, da bi se ubrzo počeli zabavljati. Predstava postaje prareality-show; traje in continuo u HNK 24 sata na dan, HTV donosi kamere i počinjemo pratiti život glumaca koji su žrtve vlastite fikcije, mada oni to još ne znaju a nitko ne želi da ih obavesti. Gledatelji se s vremena na vreme osećaju nelagodno sluteći da su i sami samo dio spektakla za čije potrebe netko treba da glumi i publiku. Ubrzo svi počnu patiti od nestvarnosti, kao u Trumanovom showu, a glumci ih polako uočavaju a potom povremeno i teše. Publika se u suzama grli s glumcima, nadeva im imena Ivana, Marka, Mateja i Luka Skywalkera, i zahteva da ih ovi vode u svetlu budućnost; evanđelisti se smeju, nastavljajući svojim poslom. Poneko iz publike odlazi iz zgrade pa se vraća, kako tko želi i kad tko želi. Sastav se publike na taj način s vremenom menja, i doskora nema više nikoga tko nije dio predstave: pozorište se izliva u život*, kao na onoj neverovatnoj slici Remedios Varo o kojoj u 'Dražbi predmeta 49' govori Pynchon: reč je o kući koja je veća iznutra nego izvana, kako bi rekao 'House of Leaves'. Cela zemlja postaje pozorište. Onaj jedan ortak gradi novo pozorište, negde usred turopoljske ledine; kazališni kritičar Tomislav Č. u "Jesenjem listu" smelo tvrdi da je reč o postmodernom citatu nekog Herzogovog filma o džungli: građani se permisivno smeju, otrpivši tu preteranost kao dokaz otvorenosti hrvatskoga društva. Franji Horvatiću pada na pamet da bi celu stvar valjalo ovekovečiti i snimiti film o ovom multimedijalnom spektaklu od života: kupuje filmsku industriju zemlje, ali, avaj!, zastaje suočen s neugodnom spoznajom da život oponaša umetnost i da bi već dokumentarni film o njima bio zanimljiviji od svake fikcije! Saopštava to ortacima koji rezigniraju: Tonko Zdravković napušta biznis koji umnaža stvarnost, medije, zbog lakog osećaja vrtoglavice izazvane slikama u slici što se odražavaju u beskraj, te se baca u business s nekretninama, po savetu lekara, ne bi li povratio unutarnju ravnotežu. Preostali ortak, Zdravko Tonković, živi diskretno, distanciran od ostalih, recimo kao Lennon. Sva četvorica, iz dosade života, počinju glumiti neraspoloženje svih protiv svih: povremeno Zdravković napada četvrtog ortaka poznatog samo njima (hush!), ponekad Tonković ne želi da se više pretvaraju (ostali ne razumeju o čemu priča!), ponekad ih Horvatić uznemiri pričama o nekoj zemlji u kojoj filmski glumci zaista postoje i van platna, a ponekad se opet svi zajedno smeju nekoj šali ili prisećaju zgoda iz starih dana. U posete im dolaze brojni ljudi, pa čak i smrtni neprijatelji koji se s njima fotografiraju: publika kliče i zahteva da se slika sa njima zajedno. Neki se događaji ponavljaju, a od nekih se rituala namerno odstupa; prvi pomalo zbunjuju i glumce i publiku, drugi unose osveženje i optimizam. S vremena na predstavu dolaze i predsednik i premijer zemlje, u historijskim kostimima. Glumci se smeše, a onda, posle, i smeju.**
_____
* Pozorište se izliva u život, život se uliva u teatar; predstava se može zvati 'Fontana'.
** Očito je da ova magičnorealistička farsa nema kraja, točnije, predstava se prividno prekida jedino begom u san; čim čovek otvori oči, pa makar i kao ambasador na Javi, već je u novom, zajedničkom snu. Nemoguće je uteći ovoj hipnozi: moguće je biti samo emigrant, ne više od toga.
Emigrirati iz tuđeg u neki strani svet: biti persona non gratta in terra incognita.
Očito, ambicija je glumaca uspela i više od očekivanja: oni su ovladali Zemljom. NEMANJA 09.04.2007. 06:22