Marketing
Zar postoji univerzalan naslov?
Da, da, znam, nije me bilo.
Ne dajem nikakvo opravdanje jer ne postoji, koliko nisam imala vremena, toliko mi se nije ni dalo...
Ne znam odkud bih počela ni što sve želim napisati, al odnekud moram, pa ajd...
Gospodični Katarini S (jako) Lošom Frizurom šaljem pozdravčić i poručujem joj da ću joj polomit zube ako je još jednom čujem da zucne ili prisere išta šta ne odgovara meni ili ikome koga ja volim. A mogla bih joj i kosicu počupat, možda joj tada frizura bude ličila na nešto. :D
Eto, dani mi prolaze, lete, prebrzo, samo se okrenem i skužim da je već proljeće, 2 mjeseca od mog rođendana, tri od nove godine... Dva i pol od jednog gadnog razdoblja... I tako stalno... Vrijeme mi leti, ni ne razumijem kako toliko brzo, samo jedan dan skužim da ne znam di mi proleti svo to vrijeme... I na šta je potrošeno...
Srećom, ne žalim ni za jednom sekundom... :)
Koliko mi je u zadnje vrijeme naporno, toliko ovih dana i uživam, stvarno se ne mogu buniti. U školi je bilo sranja i napornih dana i rintanja i učenja do ranog jutra, ali sad mi se sve to isplaćuje, jer sam po cijele dane samo vani, na igralištu, s Njim, s ekipom, na košarci, u šetnji... Uživam, proljeće me jako razveselilo i ne mogu se nadivit suncu vani... Preeedobro mi je... Uživam u svakom danu i stvarno se dugo nisam osjećala ovako ispunjeno i toliko nasmijano...
Ali eto život nosi i sranja. Promjene iz dana u dan. U isti dan u ovom gradu umrle dvije osobe. O curi nikad ništa nisam čula, pa ni poslije smrti, samo sam vidjela osmrtnicu i čula riječ 'narkomanka'... O dečku, uf.. O tome bi mogla do sutra... Što reći? Ne, ne bojim se ja prometnih nesreća; to je krivi izraz... Ne bojim ih se nego ih panično i manijakalno mrzim, jer uzmu mlad život onda kada je u punom zamahu i donose samo tugu i suze... Još malo pa će godina dana od jedne prometne nesreće. Gadne. Mog rođenog tate. Frontalne. Koja je mogla završiti puno gore nego što je. Možda ipak ima Boga; a možda i ne... Da se vratim na slučaj ovog dečka; što reći... 200 km/h je užasna brojka, i odnijela je i njemu život, srce me zaboli kad pomislim da sam ga svako toliko srela u gradu, uvijek veselog i nasmijanog, a sad ga više nema... Često mislim o tome i ne mogu a da se ne zapitam milijun pitanja oko toga... Sranje, jedno veliko sranje. Počivaj u miru, dečko, gore ti je vjerojatno još i bolje nego što je bilo ovdje...
Promjene, nego šta. Svaki dan. I meni isto. Jedna posebna... Ali to držim za sebe. Previše je promjena. Obožavam ih, ali teško je ponekad držati ritam s njima, ponekad idu prebrzo. Previše ih je... Danas mi je prijatelj, sutra nije. Danas me i voli, sutra me više ni ne prepoznaje, sutra sam mu stranac... Kažu, ljudi dolaze i odlaze. Ali prijatelji? 'Pravi' prijatelji? Nisam mislila da je tako lako okrenuti se i otići. Ali očito je. Njemu. Njoj. Whatever. Glavno je da su otišli; svjesno i svojom odlukom.
Odlučila sam se i riješiti jednog prokletog i usranog razdoblja koje je završilo prije devet mjeseci. Riješiti se svega onoga što mi je donijelo i posljedica koje je na mene ostavilo. To se, dakako, sve tiče onoga što je u mojoj glavi, al glavno da sam ja raskrstila s tim. I stvarno mi je puno bolje bez toga, jer sad imam nešto puno bolje... Zahvalna sam samoj sebi. Rekla sam zbogom svemu što je on napravio u mom životu, jer to nije bilo dobro.
...Svako toliko naiđe pjesma koja me sjeti na osmi mjesec prethodne godine, na moje neprisustvo, na nepravdu, na jedno veliko sranje koje me natjeralo da se zapitam ima li sve to smisla. Boriti se protiv ikakve bolesti i vjerovati u bolje sutra. Možda naizgled nema smisla ni nade; za mene ima. Jer znam da se on borio. Još uvijek mi krenu suze kad čujem neke prebolne stihove iz zvučnika; ali ponovim si, Marijana to je život, takve stvari se dese onima koje voliš prije ili kasnije... Fališ mi...
Jedno veliko hvala onima koji me dižu onda kada moja krila zaborave letjeti. Jer to me drži visoko iznad svega i čini me sretnom, koliko god ponekad teško bilo...
Pronašla sam još neke divne ljude, oni će se prepoznati: i bez da im kažem, znaju što mi je, znaju da me nešto muči... Odmah stiže poruka ili mail... Posebno hvala jednoj curi, koja mi uvijek izvuče osmijeh na lice kada to najmanje očekujem od sebe, a kada mi najviše treba. 
Sutra putujem i nema me do petka ili subote, bar što se tiče online života. Idem svojim ljubavima u Slavonski Brod, Robertu i Amy; ljudi obožavam vas i jedva čekam sutra... Luda sam već pomalo... :) A nakon toga još dva dana u Bosnu, tako da će bit ludilo. Jedva čekam.
Ali... Teško je ostaviti ovdje neke posebne ljude, pa čak i ako je riječ o samo pet dana. Jer zadnji puta kada sam putovala na više dana izvan Hrvatske, bio je osmi mjesec. To sve govori, jer sam ovo upravo spomenula dva-tri odlomka iznad.
Falit ćete mi. Pojedinci barem.
Falit ćeš mi, ljubavi.
Ali znate šta? Koliko god ovaj post izgledao strašno zbunjen i neodlučujući, ja sam zapravo samo istresla prethodna dva mjeseca koliko me nije bilo.
A ta dva mjeseca nemaju veze sa mojim raspoloženjem sada i ovdje.
Presretna sam.
Iako ne znam koji je cilj svog tog čestitanja, želim vam sretan Uskrs i dobar provod za ove praznike. Iskoristite ih što bolje...
Uživajte... :)
Cause you were made for me
Somehow I'll make you see
How happy you make me...
I can't live this life
Without you by my side
I need you to survive...
Post je objavljen 08.04.2007. u 20:13 sati.