Pregled posta

Nekako najviše me boliš Ti...

Naslov nema veze s postom.Kao prvo,želim vam svima zaželjeti Sretan Uskrs,želim vam da ga provedete sa najbližima i da ga uistinu doživite kao najveći i najvažniji kršćanski blagdan.

Ovih dana sam dobila jedan predivan komentar.Od jedne predivne cure,koja ima jedan predivan blog.stvarno,ali stvarno ga se ne mogu načitati.predivno.A što mi se najviše sviđa,je to što ta cura stalno napominje kako ona nije tužna i depresivna,već naprotiv,kako ima i te kako dobar razlog za život i sreću.Predivno.

Čovjek ne može shvatiti da mu nešto nedostaje dok to ne izgubi.Jednostavno je tako,i s tim se moramo pomiriti.Ipak moramo se truditi da to ne izgubimo.Nešto najljepše na svijetu je uspjevati zadržati svoju najdražu osobu uz nas.Nadam se da to i činim.

Danas sam opet u onom čudnom,neobjašnjivom raspoloženju.Naravno da sam sretna.Neizmjerno sretna.Kako to volim...Mali trenuci me učine sretnom.Kao sitna zraka sunca koja me škaklja na obrazu kad rano ujutro odlazim na uskršnju misu.Neopisivo...Ili pak širok osmjeh na prijateljičinom licu,isto tako rano ujutro.Ima da ti srce procvjeta.Tako valjda uspijevam zadržati voljene osobe uz sebe...Veseleći se malim stvarima.

Oprostite što mi je ovaj post malo nepovezan sadržajem,ali eto,svakakve mi se misli motaju po glavi,a htjela bih ih sve prenijeti na ekran računala.Tak da...
"Najljepši instrument je naše srce.Pogotovo ako ga sviraju dječja bezbrižnost,nevine ruke i čista ljubav."
Jako mi se sviša ova gore navedena rečenica.Pročitala sam je na nekom plakatu za dječji vrtić.

Volim -proljeće,more u predvečerje,zalazak sunca,miris ružmarina,osmijeh koji uzrokujem ja,miris netom pokošene trave,biti sigurna,biti oslonac,svoju ambicioznost,biti ponosna na svoj uspjeh,prisjećanje nočašnjeg sna,hlad jablana,proljetnu kišu,memoare,fantaziju,snove ...
Shvaćam da na svijetu ima mnogo stvari koje volim,koje me svojom prisutnošću oraspolože i namame mi osmijeh na lice.Takvih stvari ,u svakom slučaju,ima mnogo više nego od onih stvari koje sa sobom nose tugu,nesreću i jad.Svijet moramo učiniti takvim da tim stvarima više ne bude mjesta.Prvo možemo početi od svoje okoline,ili pak,od samog sebe.A samog sebe je upravo najteže promijeniti.Vrijedi pokušati...
I uvijek kad se zapitamo pitanje tipa "zašto se uopće trudim živjeti,kad ću na kraju umrijeti",trebamo se dočekati spremnim,i glasno odgovoriti da život treba iskoristiti kako najbolje znamo i možemo.Ne kako želimo,jer želja već postoji.