vječnost je tako smješna ideja malih ljudi. na ovome svijetu nema vječnosti niti će je ikad biti. barem ne sa mojeg stajališta. koje je da je vječnost ono što dolazi poslije ovoga života. ljudi obično vječnim nazivaju ovaj svijet i svoje živote što je sasvim razumljivo. netko tko ovaj život gleda kao jedini i treba tako razmišljati. budući da ja ovaj život smatram samo pripremom za drugi život, vječnost u današnjem svijetu mi je smješna. ljudi također vječno vole nazivati stvari poput ljubavi ili prijateljstva što je također smiješno. jer takva " vječnost" obično potraje jako kratko i onda ljudi bezveze budu razočarani. ovdje nema vječnosti, postoji samo do kraja života što je ništa u usporedbi s pravom idejom i definicijom vječnosti.
ja se pitam zašto je tako malo ljudi u braku sretno. žalosno je da su sretni ljudi u braku postali iznimka, pa gotovo da su izumrli. sad je normalno da se nakon godinu, dvije ili čak nakon mjesec, dva traži rastava. i tako po par puta u životu. dok na kraju osoba ne ostane sama i iskorištena bez prave osobe koja bi se brinula za nju i s kojom bi provela stare dane. obično gledam parove na cesti i uvijek se pitam koliko su zaista sretni, koliko se zaista vole i koliko su se puta tako posvađali, koliko je on puta nju rasplakao, a koliko je puta ona njega povrijedila. gotovo sam 100% sigurna da bezbroj. mene bi zaista veselilo kad bi postojao takav par koji bi se zaista SAMO volio. bez svađanja, suza ili tuče. ali što je najžalosnije takav par ne bi nikad uspio. ne mogu ljudi a da se ne posvađaju. i dalje mi ne ide u glavu zašto je to tako. zašto ljudi traže svađu čak i onda kad je nema na vidiku. zar zato da bi se poslije pomirili i shvatili koliko se vole. to mi je nekako sumnjivo, ne vjerujem da bi samo zbog toga plaćali tako visoku cijenu. ja mislim da je to jednostavno autodestruktivnost. kad ljubav pobjegne ili kad nestane zamjeni se sa svađom zato što je i svađa reakcija, pa makar bila negativna. kad ljudi dignu ruke od svoje veze ili braka onda počnu svakodnevne svađe u nadi da će vidjeti neku brigu ili emocionalnu rekaciju u očima drugoga. nažalost to se rijetko događa jer se onda došlo već do te mjere da nijednu stranu nije više briga. trpe se a da ni sami ne znaju zašto. negdje duboko u sebi se još vole, ali su tu ljubav tako duboko potisnuli da više ne može van.
i opet se vraćam na vječnost. i ja iako sam rekla da ne vjerujem u vječnost na ovome svijetu volim neke stvari nazivati vječnima. to ne valja. ništa nije vječno. sve što sada imam može u jednom jedinom trenutku nestati u nepovrat. sve što sam mislila da je moje i da će zauvijek trajati može u manje od pola sekunde prestati postojati. i sad se ja pitam što da radim? da naravno ja živim i ne razmišljam često o tome, ovo je malo iznimka danas. odnedavno se kad ovako sjetim kako mi se svijet praktički srušio u pola sata. to nikako nije bilo lijepo. pa se još i onda izgubila moja ideja o vječnosti.
my point being...tj. pitanje koje mene muči...kad se točno ljudi prestanu truditi i počnu nezainteresirano buljiti u drugu stranu potpuno prazni?
Post je objavljen 08.04.2007. u 00:34 sati.