S ovih 90 i nešto posto deklariranih kršćana, pače uglavnom rimokatoličkih, Hrvatska bi morala biti raj na zemlji, kako je vizionarski naglasila još krajem prošloga stoljeća supruga tadašnjeg ministra turizma Nike Bulića. Istinabog, Niko Bulić je zbog toga morao otići, ali ostao je raj i to zahvaljujući žrtvi Isusa Krista koji je otkupio grijehe Adama i Eve koji su bili evidentni već u to vrijeme, ali je otkupio i grijehe svih budućih griješnika. Kada je to naglašavao za svoga života nije ni slutio da će u Hrvatskoj imati toliko sljedbenika, i to većinu onih koji taj kredit koriste u doslovnom smislu. Naime, svi lažni invalidi, svi lažni rodoljubi, domoljubi, dragoljubi, koji su uspjeli opljačkati sve materijalne i duhovne vrijednosti nekadašnjih samoupravljača, ali i današnjih radnika, objeručke su prihvatili tu Isusovu žrtvu i nadaju se raju i na nebu jer su se na zemlji već privikli.
Ako već slavimo uskrsnuće Isusovo kao događaj koji je zapravo utemeljio kršćansku vjeru, vjeru da je i nakon života život, bilo bi korektno da se donekle i vladamo prema načelima koje je Isus naučavao svoje apostole i obične ljude - također. Isusova se načela ne razlikuju puno od učenja Marxa i Engelsa, osim što je marksizam za osnovni autoritet uzimao proletera, a Isus Boga. Jedno i drugo učenje svode se na socijalu, na ravnopravnost spolova, boje kože, mišljenja, uravnotežene kupovne moći i, naravno, na vladavinu prava.
Isus nije blagoslivljao oružje za vođenje ratova, nije raspirivao mržnju, već praštanje. Praštao je i prostitutkama, mada nigdje nisam pročitao kako je tretirao one koji su koristili njihove usluge. A rekao je i ovo: Caru carevo, a Bogu božje! Ma što to značilo i na koji god to način interpretirali, koliko se god borili kao protivnici vlasti ili po podobnosti u njoj sudjelovali, u pitanju je porez koji treba platiti. Koliko je on pravedan odlučuju podobni, a nama nepodobnima ostaje utjeha da nedoživjeti uspjeh postajemo pravi pobjednici (Heb 11). Kome je to po volji, neka mu bude.
Htio sam zapravo reći koje je to licemjerje na sva usta hvaliti Boga, uzvisivati Isusa i njegovu žrtvu, svetkovati najveći kršćanski blagdan, a ponašati se kao i oni farizeji u Isusovo vrijeme, oni toliko spminjani u (po Crkvi priznatim) evanđeljima. Svi su ti farizeji ovdje među nama, među domaćim tajkunima i direktorima, među članovima Poglavarstva i Gradskoga vijeća, među ravnateljima ustanova, za koje radimo i koje plaćamo. Zaklinju se u Ustav i ustavne zakone da će raditi u interesu puka, da će im prati noge i služiti im, da će se poniziti kako bi mogli biti uzvišeni.
Zar nije otužno učestvovati u zbilji u kojoj većina nema nimalo šanse okrenuti tu zbilju po svojemu ukusu, učiniti život po mjeri većine, vjerovati da je došlo vrijeme vladavine prava. Zar nije katastrofa da jedan čovjek zatraži od Općinskoga suda rješenje da T-comu dozvoli prisluškivanje svojega telefona jer mu telefonski prijete smrću, a sud ga odbije uz obrazloženje da u zahtjevu nije naveo "točan naziv i adresu protustranke i činjenice na kojima temelji zahtjev ..." (!?). A nije jedini koji traži pomoć.
Kao agnostik podnosim ovu "žrtvu" s nadom da će ona biti usmjerena u borbi protiv vjetrenjača našega vremena i da će pobjednici moći slaviti Uskrs, Božić i ostale dane državnih blagdana i praznika sretni i zadovoljni. Pa makar se moderna vjtrenjača zvala - kapital.
Post je objavljen 08.04.2007. u 07:00 sati.