Stojim danas nasred posrane livade i govorim lijenom psu da se posere i da odemo doma.ali ne .i tako sam priiljena stajati na milost i nemilost jednog cucka.da stvar bude bolja pogled mi pada na jednu klupicu...a ta klupica drži sve tajne,govore,smijuljenja i slušanja maidenovih početaka kada ni sami nisu znali što sviraju pa sve do praznog buljenja u ljuljačke.ta klupica zna više nego ja sama.ta klupica zna da pogled osobe nikad ne laže.ona zna pravu istinu o meni.zna da se sve raspalo samo zbog previše želja i premalo kompromisa.ona potvrđuje moj aforizam -"Sve se mjenja a sve opet ostaje isto".te misli su hmi se vrtile po glavi koju minutu,a onda sam se sjetila nuspojava koje su dolazile zbog onih istih govora,smijuljenja,slušanja maidena i tajni,ali najviše zbog ispraznog buljenja i uživanja u tišini i prisustvu nečega za što nema opisa...uživanje u prijateljstvu? ili?neću nikada saznati jer je bilo previše tuđih želja a svi smo se ponijeli kao pizde koje nemaju svoje mišljenje.i eto kada sad razmišljam o tome ...kako sam mogla to spriječiti,nikako.Osim da sam se htijela odreći ispraznog buljenja i tajni koje ostaju uvučene u staro drvo jedne klupice u jednom parku.eto...sada sam i to podijelila sa svijetom,lakše mi je što sam priznala,ali klupica će ostati a s njom i uspomene.p.s."Šta ti se najgore može dogoditi osim da te neki odvedu bez putovnice u neku zabit u Rusiji...hehe,be happy dont worry".
Post je objavljen 07.04.2007. u 19:52 sati.