Iako bi htjela da se ovaj post zove iskorištavanje, nastavljam svoju tradiciju da mi postovi iz PIŽ (Priča iz života) počinju sa slovom P. U biti, nisam mogla smisliti naziv koji bi obuhvatio sve što želim reći i o čemu želim pisati, ali prigovori mi se čini prilično adekvatnom riječi u ovom trenutku, pošto ih imam napretek.
Prvo svima želim SRETAN USKRS!
Potom želim reći kako me živcira što ove dane odjednom se u ljudima budi neka vjera i nekakvo katoličanstvo. Ljudi idu na ispovijed, pričaju o Isusu, gledaju Pasiju... ma da ne nabrajam dalje kad vjerujem da sve to vidite oko sebe. Mene najviše živcira što unatoč tome što svi pokušavaju nabiti neki vjerski duh u Uskrs, zapravo ne priznaju da Uskrs skoro pa i nema nekakvog duha koji ne bi bio povezan s komercijalom, preseravanjem, trošenjem što više love na čokoladne zečiće, piliće, jaja itd., te ono najbitnije najedanjem i napijanjem po cijele dane, naravno nakon što post prođe. Danas moram ići na misu u 22.30! Nositi uskršnji doručak na posvećenje. To radim vjerojatno otkad sam prohodala. Svake godine. Većinom me prati baka, ali ponekad i ne. Imam mamu, tatu i sestru. Prema tome, u mojoj košari bi trebala biti 4 jajeta! Ali da netko zaviri u moju košaru pomislio bi da imam 20 braće i sestara. Jer, ne nosim samo naš doručak, nego i bakin, strinin, tetkin br.1, tetkin br. 2.... Mislim, skoro bi se mogla početi baviti time. Posvećivanje d.o.o., vršim usluge odlaska u crkvu na posvećivanje za sve one kojima se ne da to učiniti sami. Cjenik: dakle, ako nosim vaša jaja 50 kn, vaša jaja i vaš sir 100 kn, vaša jaja, vaš sir, vašu pogaču 150 kn, itd.... Dobar bi to bio biznis.
Uh, možda pretjerujem, ali to me užasno ljuti. Svi se na Veliku subotu zavale ispred TV-a, ne da im se smrzavati tako kasno u crkvi, gušiti u tamjanu i gledati babe kako vire jedna drugoj u košaru prilikom razmotavanja kako bi se uvjerile da je njihov uskršnji doručak bogatiji....
Sad sam se sjetila jedne zgode s pretprošleg posvećivanja. Prilikom odmotavanja namirnica radi čina posvećenja, jednoj ženi su pala jaja i počela se kotrljati po crkvi. Moram priznati da sam se slatko nasmijala, i minutu poslije meni se dogodilo isto... Sreća u nesreći jest da su to bila jaja tetke br.2! No dosta o posvećivanju! Ajmo malo o bojanju jaja, uh kako volimo spomenuti kako uživamo u bojanju jaja, i dičiti se s našim remek-djelima od jaja, da, da, da...
Ma volim ja bojati jaja, ali kad obojim 50 jaja dva sata, taj običaj mi više nije tako drag... Naravno, opet jaja cijele obitelji! Da malo pojasnim, moja baka i ja još uvijek bojamo jaja s lukovčinom. To se radi tako da na svako jaje, s obje strane, stavite neku travu, mora biti neka što razgrantija, s više listova, sitnih, uglavnom neku lijepu travu. Potom ta jaja posložite u najlonke, jedno po jedno u niz, vežete čvor između jaja, moram biti što utegnutije kako bi se travka što više priljubila uz jaje, potom ih stavljate u šerpu s vodom i puuuno lukovčine (za gradsku djecu koja ne znaju, to je kora s luka, što mame bacaju u smeće...). Jaja budu prekrasna, ali sve to, ako hoćete da jaja budu lijepa, traje poprilično. Danas sam to radila, i prilično sam se umorila. No, jaja super izgledaju. Ako imate malo volje, i bojate jaja samo za sebe, preporučujem taj način, jer je puno ljepši rezultat, a i prirodnije je.
Što sam još htjela reći?
Baka i djed su mi stigli. Jako sam sretna zbog toga, eto bar nešto pozitivno. Baka koju sam prije toga spominjala je druga baka koja živi tu. Da ne dođe do nesporazuma.
Kad sam krenula pisati bilo je toliko toga što sam htjela spomenuti... ali nekako ne želim biti još ogorčenija, ipak se moram malo potruditi da vidim neke pozitivnije stvari u ovim trenutcima. A baka je napravila moje najdraže kolače (salnjaci), pa svkai put kad pojedem jedan, bar na tih par sekundi zaboravim sve ono što me ljuti. Samo znate, najgore je što sve što radim za tu moju obitelj, nitko ne cijeni, stoga se radujem što možda iduće godine u ovo vrijeme neću biti ovdje, pa će vidjeti kako će im gadno biti. Jer, to je općenito, nešto ne cijenimo dok to imamo, pa će shvatiti koliko sam im korisna bila. Hm, malo prekasno.
Ljudi, još jednom oprostite ako sam vam malo pokvarila Uskrs ovim prigovorima, ali morala sam to izbaciti iz sebe... I ako netko ima vesele priče o Uskrsu, rado ću ih pročitati, treba mi malo viška pozitivne energije, a i naravno, snage da izdržim sutrašnji dan.
Pozdrav do idućih PIŽ!
Post je objavljen 07.04.2007. u 20:01 sati.