Polažem bijele dlanove na crne ruže kojima živost daje tek nekoliko žarkocrvenih kapljica koje padaju iz otvorenih rana. Osjetim kako se miris ustajale navike miješa sa novim mirisima koje ne bih smjela osjetiti. Živeći u svijetu vječnih zabrana, pristajem nastaviti živjeti ovaj život bez obzira na svoje želje koje se na svakom novom koraku sukobljavaju s tim teškim zabranjenim činjenicama. Hodam i dalje unatoč mislima koje mi vješto isprepliću strasti, želje i nerealne igračke. Svjesna sam da su me zatrpali duboko ispod površine i da mi je jedina hrana sol koju donose povremeni tragovi vode. To što polako blijedim ne znači da sam nesretna, neprihvaćena ili usamljena… To je samo odraz neshvaćenosti, možda samo pusta želja da progledaju te oči koje samo mogu zamišljati, oči koje me nikada neće gledati sjajem ljubavi i čežnje…. Možda slijedim pogrešni san, ali molim te oprosti mi … Drugačije jednostavno ne znam opstati jer snovi su jedini kojih se ne bojim ,oni su staze koje mi daju da kročim u svako doba…
Molim te da ne plačeš kada potpuno skrenem na pogrešnu stazu jer ti sada mogu obećati da ću tamo biti sretnija i da sam svakim korakom sve smirenija. Nemoj previše razmišljati o ovim riječima jer će zvučati strašnije nego što zapravo jesu, ali ovaj sklad koji sada pronalazim nitko neće spriječiti. Znam da sve zvuči nevjerojatno jer sam ja uvijek bila ona koja je takve ljude smatrala sebičnima, ali ne i hrabrima… Molim te nikada nemoj pričati kako sam bila sebična nego pokušaj razumjeti miris želje koju sam osjetila godinama iako ju nikada nisam smjela ostvariti…Čak ni onda kada sam mogla…bojala sam se…
Uzmi koju od ovih crnih latica i podari im novi život, ne dozvoli da opstaju na crvenim kapljicama boli, ne dozvoli im da žive od tuđe patnje… Podari im ljubav jer to je ono što pomaže i najhladnijim junacima koji se žele predstaviti u nekim čudnim svjetlima. Molim te da položiš crne ruže u vodu u kojoj nema soli jer će tada možda opet zabljesnuti onim crvenim, dječjim sjajem… Čuvaj ih najbolje što budeš mogao jer možda će s vremenom vratiti bijelu boju nevinosti i čistoće, možda ćeš ih izvući iz ralja mraka i vratiti danjem svijetlu. Shvati me… nisam spremna ponovo proživjeti one godine Pakla u kojima su se demoni vješto igrali mojim životom i kidali ga na tisuće sićušnih komadića upravljajući svakim mojim pokretom i ne slušajući molbe kojima sam preklinjala za trenutak slobode. Možda ćeš htjeti poreći moje zadnje riječi, ali potpuno sam svjesna onoga što pišem i osjetim da je ova hrana koju mi daješ u kasnim satima novi početak već proživljenog Pakla…. Oprosti mi, ali dobila sam hrabrost koju prvi puta nisam imala….ovaj put sam odlučila blijedjeti do kraja…..
Post je objavljen 07.04.2007. u 16:58 sati.