Marketing
Nadam se da znaš, što ja činim iz ljubavi
Malo objašnjenje prije nego što počnete čitati, tako da ne bude zabune. Ovo vam je nastavak na zadnja tri posta. Sad je na Faith na redu da priča priču. Aleksey (inače glavni lik) se tek javlja na kraju. Uživajte! 
Još je bilo mračno kada sam se probudila. Lijeno sam ustala i navukla svoju staru crnu haljinu. Nisam željela biti upadljiva, zato su hlače morale ostati doma. Danas sam trebala otići na selo, nije mi se išlo. Nije mi se napuštalo ulice grada. Prezirala sam te sitne duše koje su živjele u dolini. Gadili su mi se sa svojim dosadnim "idiličnim" životima u svom savršenom, slijepom malom svijetu kojeg su promatrali kroz ružičasta stakla… Ali morala sam ići, u gradu nisam mogla nabavit sve sastojke…
Stajala sam na vratima, promatrajući ga kako spava. Bila sam ljuta na njega, željela sam mu svašta reći, dobro se izderati na njega, nisam mogla… Bio je to prvi put da sam bila zaljubljena. Previše sam ga voljela, a i nije bio kriv za svoje ponašanje… Bio je strgan, gotovo uništen…
Mekani bijeli pokrivač lagano se nadizao kako je disao. Bio je iscrpljen, blijed. Tako mi je bilo teško ostaviti ga samog, ali morala sam otići. Istinski sam se nadala da neće danas pokušavati neke gluposti. Zadnji put kada nisam pazila, cijelu je noć, izgubljen lutao ulicama grada. Umalo mi je srce puklo od brige, ali nisam mu to smjela predbacivati. Imao je i dovoljno problema bez mog prigovaranja. Kako sam samo prezirala to čudovište koje mu je to učinilo, toliko ga uništilo. Da nije bio mrtav ja bih ga ubila... Stotinu smrti u mojim očima nisu bile dovoljna kazna.
Ipak, morala sam otići. Bilo je to samo za njegovo dobro. Ako je postojala mogućnost da mu pomognem, morala sam pokušati. Tiho poput sjene iskrala sam se iz sobe. Stare drvene stepenice tiho su škripale pod mojim čizmama dok sam koračala prema vratima. Još nikoga nije bilo na ulici. Grad je spavao. Hladan vjetar zapuhao je sa sjevera. Čvrsto sam se ogrnula svojim plaštom.
U staji, konji su tiho rzali. Moj Nigel odmah se probudio kad sam zakoračila unutra. Njegove lijepe, velike oči zainteresirano su me promatrale. Nisam ga jahala već nekoliko dana, sigurno je žudio za šetnjom. Zapalila sam uljanicu, kako bi mogla potražiti sve što mi je trebalo za put. Nigelova smeđa dlaka ljeskala se na slaboj svijetlosti, bio je svježe iščetkan. Konjušar se dobro brinuo za njega. Bilo mi je teško uzjahati, nisam navikla na haljine, ali Nigel je bio tako dobar da se spusti nešto niže kako bih mogla uzjahati.
Na svom dragom riđanu jurnula sam tihim ulicama grada. Topot njegovih kopita privukao je pažnju čovjeka što je gasio svjetiljke. Tiho je promrmljao nešto u bradu kada sam prolazila. Sigurno me prokleo zbog buke.
Kad sam napokon izašla iz grada, postala nervozna. Nešto nije bilo uredu. Aleksey. Odmah sam pomislila na njega. Brzo sam okrenula natrag. Nisam znala kuda jašem, samo me instinkt vodio. Znala sam da je moro biti tu negdje. Nakon nekoliko minuta ugledala sam ga na drugoj strani grada.. Laganim korakom, poput sjene koračao je prema šumi. Njegova duga tamna kosa vijorila je na hladnom vjetru. Bio je blijed, umoran. Izgledao je izgubljeno... kao da nije sav svoj. Stezalo me pri srcu gledati ga takvog. Sigurno je namjeravao učiniti nešto što će kasnije požaliti. U ovom stanju nikad nije napravio ništa pametno. Odlučila sam odgoditi svoj posjet selu i tiho ga pratiti. Sjahala sam s Nigela i krenula pješke. Moj pametni, lijepi Nigel odmah je shvatio i sam krenuo kući.
Dok sam se šuljala kroz grmlje još jednom sam tiho opsovala ovaj šovinistički svijet u kojem sam rođena. Moja duga crna haljina zapinjala je u trnju, stalno sam se spoticala... Kako sam samo poželjela svoje kožne hlače. Trnje velike kupine uhvatilo me poput gladnog grabežljivca. Nisam se mogla ispetljati bez da izbodem ruke. Trnje bi zasigurno s lakoćom prošlo kroz moje vunene rukavice. Željela sam se istrgnuti iz zamke, ali platno haljine bilo je previše čvrsto ispleteno. Što sam više trzala, to sam se samo još više zapetljavala u svoju klopku. Sitne kukice zabadale su se u crnu tkaninu poput lovki. Željela sam vrisnuti od jada. Podignuvši glavu shvatila sam da mi je moj dragi Aleksey nestao s vidika. Hvatala me panika. Bogovi su me zacijelo prokleli…
Nije mi preostalo ništa drugo nego da ostanem ležati. Morala sam se smiriti. Osjećala sam se tako nemoćna. Nešto u meni, napokon je puklo. Bilo mi je dosta svega... Bila sam na rubu suza…
Nisam znala koliko sam dugo ležala u blatu, odjednom se pojavio preda mnom. Otpetljao je moju prokletu haljinu i uzeo me u naručje. Ruke su mu bile su krvave, trnje je probilo njegovu kožu, nije mario. Bila sam zbunjena, nešto je na njemu bilo drugačije, mogla sam to osjetiti. Nešto se promijenilo... nisam bila sigurna što. Mogla sam se samo nadati da nije napravio nešto što će kasnije požaliti... Upitala sam ga gdje je bio, nije odgovorio, samo mi se nasmiješio. Ugh… od tog njegovog osmijeha uvijek se otopim. Odlučila sam šutjeti. Nadala sam se da će mi jednom sam reći…
Držeći ju u svojim rukama bio sam siguran da sam donio ispravnu odluku. Nakon dugo vremena ponovno sam bio potpun. Prihvativši mračnu stranu svoje duše, mnogo se toga u meni posložilo. Umjesto dvije osobe, napokon sam bio jedna. Osjećao sam se bolje. Sve mi je sada nekako bilo jasnije. Nisam se gubio, nisam bio zbunjen. Bez tog drugog ja, ja sam bio slab, izgubljen. Sada sam napokon mogao se posvetiti važnijim stvarima, svojoj ljubavi...
Bitku koju sam vodio u svojoj glavi, na kraju sam izgubio. Ali ono što je bilo važnije, zauzvrat sam napokon mogao živjeti. To drugo ja, bilo mi je potrebno, kao i ja njemu. Nismo mogli zasebno postojati. Mogao sam se samo nadati, da me moja odluka neće u potpunosti uništiti... da ono neće sa mnom ovladati.
Post je objavljen 07.04.2007. u 22:55 sati.