Moram početi ovaj post sa prikladnim tekstom pjesme Quicksilver Messenger Servicea, ako ju neznate pročitajte jer, začudo, ima nekog smisla.
What about me?
You poisoned my sweet water, you cut down my green trees,
The food you fed my children was the cause of their disease.
My world is slowly falling down and the air's not good to breathe,
And those of us who care enough, we have to do something.
Your newspapers, they just put you on.
They never tell you the whole story.
They just put your young ideas down.
I was wondering, could this be the end of your pride and glory?
I work in your factories, I study in your schools,
I fill your penitentiaries and your military, too.
And I feel the future trembling, as the word is passed around.
If you stand up for what you do believe, be prepared to be shot down.
And I feel like a stranger in the land where I was born,
And I live like an outlaw and I'm always on the run.
And I'm always getting busted and I got to take a stand,
I believe the revolution must be mighty close at hand.
I smoke marijuana, but I cant get behind your wars.
And most of what I do believe is against most of your laws.
I'm a fugitive from injustice, but I'm going to be free,
'Cause your rules and regulations, they don't do a thing for me.
And I feel like a stranger in the land where I was born
And I live just like an outlaw and I'm always on the run.
Znam, znam, non-stop pričam o tome šta radimo svijetu bez neke znanstvene osnove (samo čitajte dalje, ovaj put je ima), i znam da sam stvarno iziritirala barem jednu osobu u više navrata ponavljajući više istih svjetskih pitanja i rješenja na njih, ali koliko se još toga treba dogoditi da ljudi posjednu lijene guzice i poslušaju? Zar je stvarno previše tražiti od besposlenih, cendravih ljudi da stave svoje prazne coca-cola limenke u poseban kontejner tako da se recikliraju?
Rado recikliram sve što mogu, ali znajući da je to samo mali rajžlec u usporedbi s onime što velike avio-kompanije i industrije mogu učiniti ostavlja porpilično obeshrabrenom.
Zar je stvarno vrijedno moje ljutnje kad vidim staklenu ambalažu u smeću, kad bi zapravo trebala biti u zelenoj kutiji? Vjerojatno ne.
Uzmimo na primjer potres koji je pogodio Javu ubijajući najmanje 4, 600 ljudi, ozljeđujući (procjenjuje se) 10, 000. Znam da su potresi prirodne katastrofe (da, slušala sam na satu zemljopisa, profesorice), no saslušajte.
Glečeri i ledenjaci zadržavaju potrese i pokretanje zemljinih ploča (sjetite se, učili smo). Očekujemo podizanje zemljine površine kako se glečeri otapaju, a led se otapa ošamućujućom brzinom. Ledenjačka polja se odlamaju u ocean, a te su stvarčice prilično teške. Ne mislim tipa teške težine par auti, mislim teške težine 500 bilijuna TONA leda koji se odvaja u ocean. To tjera more na značajno povišenje razine, više poplava, više evakuiranih gradova, ljudi moji- obala kakvu poznajemo će u potpunosti nestati. Nema više sunčanog Hvara, nema više pješćanih plaža i sunčanja na Bolu. A da ne spominjem ostatak svijeta.... Čeka nas katastrofa.
Prije jedno 10 000 godina, potresi su se pojačali na mjestima gdje su se ledenjacu povlačili. E, to je činjenica. Dakle, manje ledenjaka = više potresa, i eto ti globalnog zatopljenja.
Potresi su možda nezaustavljivi, ali predviđanje potresa nije izvan ljudskh mogućnosti. Potres u San Franciscu 2003. je oduzeo 3 života. Dok je potres u Iranskom gradu Bamu ubio 26, 000 ljudi. Pa zašto? Zato što nema zgrada otpornih na potres u Bamu.
I zašto nismo čuli o Bamu? 26, 000 mrtvih. Reći ću vam zašto. Zato što nijedan zapadnjački turist nije poginuo i zato što smo bili prezaokupljeni oplakujući uništene zgrade u Kaliforniji. To su bili potresi sličnih jačina samo 4 dana vremenske razlike, a ipak 25, 997 života i nije tako mala razlika ako mene pitate.
Prirodne katastrofe samo utječu na siromašne ljude bivšeg kolonijalnog svijeta. Svi to znamo, iako ne želimo priznati. Činjenicu da zapad čini najviše štete cijelom svijetu, znajući da imamo zgrade otporne na potrese i da smo OK-za sada-i da imamo tehnologiju koja će nas upozoriti na bilokakav tornado ili tsunami.
Naravno, simptomi globalnog zatopljenja neće samo (aha, samo) rezultirati znatnim povišenjem morske razine (okej, sjetite se Dana poslije sutra i Jakea Gyllenhalla ako baš morate), nego pojačane nasilne vremenske uvjete koji će pogoditi obalu i jako ugroziti siromašne zemlje.
Južno-azijski tsunami (svi ga se dobro sjećamo) je ubio 250, 000 ljudi. Čak i ako ga nismo mogli spriječiti, mogli smo ga predviditi i mogli smo ljudima dati nategnutu šansu da se sklone. Da je, naravno, sofisticirana tehnologija na zapadu radila šta je trebala.
Trebala je biti, da je bila ne bi bilo toliko otečenih mrtvih tijela razbacanih po obali. Ti ljudi su živjeli u improviziranim zajednicama po obali, lovili ribu i obrađivali zemlju da se prehrane. Nisu imali ni šansu.
Nisu trebali umrijeti tako. Ne u 21. stoljeću.
Pacifički ocean ima hi-tech sistem nadgledanja potresa i tsunamija- seizmološki radar.
Shvaćam da je takav sistem ograničen u društvu, s obzirom na manjak osnovne infrastrukture potrebne za izdavanje upozorenja i za evakuiranje stanovništva u trenutnom upozorenju (telefoni, internet), ali dopustiti da ljudi na taj način umru je jednostavno...pogrešno. Imamo više novaca nego ikada, i zašto ga ne upotrijebimo pametno? Zašto šaljemo rakete na mjesec i gradimo nuklearke? To je sramotno.
Naravno, komunikacije u ovim dijelovima svijeta su tako jadne, da nitko ni ne zna koliko ih je zapravo umrlo. No, ipak znamo točan broj umrlih u zapadnjačkim katastrofama koje moramo oplakivati u propisanom redoslijedu ( i raditi otrcane Hollywoodske filmove da nas podsjećaju na to kako su takvi prokleti junaci ). Znamo imena, boju očiju, veličinu cipele od svih žrtava i zapošljavamo najzgodnije glumce da ih glume.
Mislimo da smo superiorno inteligentni, ali smo u stvarnosti jako, jako glupi.
Navodno, u Sumantri, kako su valovi udarali o obalu, slonovi su počeli plakati. Otrgnuli su okove sa nogu i otrčali dalje od obale, u gorje. Osjetili su opasnost i izbjegli ju.
Slonovi imaju kosti u nogama koje osjete seizmičke vibracije. Mi smo napravili mašine koje to mogu, uz velike troškove, dok slonovi ovo osjete prirodno. Oni su više u doticaju s prirodom nego što ćemo mi ljudi ikada biti. I šta mi radimo slonovima?
Natjeramo ih da rade glupe trikove u cirkusima, držimo ih zaključane uz tlo tako da se sigurno možemo s njima slikati i rezati im kljove za narukvice koje nikad nećemo nositi i figurice koje skupljaju prašinu.
Darwin je napisao zakon jačega. Slonovi su preživjeli tsunami, dok 260, 000 ljudi nije, no u našem perverznom kapitalističkom društvu, držimo i slonove i ljude zavezane da odgovara našim deformiranim potrebama.
Držim da je nevjerojatno da tašti, arogantni idioti poriču očito—da naše razmetljive aktivnosti u našim pohlepnim ispraznim životima nepovratno izazivaju katastrofe koje imaju moć da izbrišu život kakav poznajemo.
Djeca se rađaju s AIDS-om, for the love of Radiohead. Osuđena su na sporu smrt prije nego i progledaju. Na zapadu, naravno, imaju lijekove, ali samo za određenu svotu love.
Katolička Crkva ne pomaže previše govoreći da su kondomi zlo, u doba seksualno prenosivih bolesti, teen-trudnoća, i pre-populacije planeta, govoriti da su kondomi zlo je nevjerojatno neupućeno. Sjetimo se našeg dragog preminulog pape. Nemojte me krivo shvatiti, osobno sam katolik(recimo) i bilo mi je žao, ali kako smo ga samo svi oplakivali kada je umro, nama je njegov život očito puno više značio od beznačajnih života potraćenih svaki dan zbog vjerovanja da je «kontracepcija nemoralna».
Više ljudi=siromaštvo, čak i ako bi zapad oprostio dug takozvanom Trećem Svijetu, još bi bilo ekstremnog siromaštva. Najsiromašniji su upravo oni koji žive na najriskantnijim mjestima, i upravo oni umiru, i čak i ako će bogati to sve snimiti za arhiv i za one koji gledaju 2-minutni blok katastrofe preko večere, na kraju Dnevnika, zapravo nas neće biti briga jer se to ne događa nama.
No, ipak će se to nama jednom i dogoditi, i tad nas lova neće spasiti.
Svjetski najveći onečišćivaći imaju i najviše novaca, a to su u okviru ispuštanja ugljikovog dioksida (molim bubnjeve i uzdahe iznenađenja):
1. SAD - 24%
2. Europa - 14%
3. Kina -13%
4. Rusija - 6.2%
5. Japan - 5%
6. Indija - 3.2%
SAD neće priznati protokol iz Kyota, jer, o ne!, će im naškoditi ekonomiji. Kina i Indija su zemlje u progresu, a Kina već gradi novu termoelektranu svakih 10 dana u prosjeku, i procjenjuje se da će sav zrak koji udišemo za 20 godina biti onečišćen i da će biti *još više* boleština nego što je sad. Svi koji žive uz te elektrane se već sad guše, a ne morate ni pogoditi, to su oni najsiromašniji koji si ne mogu priuštiti stan u Šangaju, iako ni tamo nije bajno. Indija također nevjerojatnom brzinom uspijeva zagađivati zemlju i zrak.
A ne daj Bože da kupe pročišćivaće, neisplativo je.
Tako da, ako 3 najveća zagađivaća ne rade što bi trebali, moja staklenka se baš ne čini tako važnom na kraju svega.
Ali nisam u depresiji. Vesela sam.
Jer, na kraju, ništa od ovog ionako nije važno jer nitko to neće pročitati i ako pročita itko će okrenuti glavu na drugu stranu and that's the end of that. Jer smo svi mi preokupirani samim sobom, i boli nas briga za druge, to je okrutna stvarnost.
This is the way the world ends
This is the way the world ends
This is the way the world ends
Not with a bang but a whimper.
čoeče šta mrzim ovaj blog.
blog je valjda nešto naj egocentričnije šta postoji.
gadi mi se.
hrpica ljudi sa iskompleksiranim teretima iz djetinjstva koja ima potrebu za samopotvrđenjem.
ne svi blogovi, dakako, ali ovaj osobito.
gadi mi se.
this is the way my blog ends
this is the way my blog ends
this is the way my blog ends
not with a goodbye (too good a word, babe) but a farewell.
Post je objavljen 06.04.2007. u 23:40 sati.