Marketing
Sve na svijetu rodila je majka.....
Ovo sam ja,
jedna prosječna, ostarjela, seoska mačka bez papira.
Prije 11 godina ostavila me mama u jaslama. (Svaka sličnost sa jednim vašim likom iz jasala je posve slučajna.)
Ondje me našao gazda i teškom mukom me pripitomio. Iz zahvalnosti postala sam jako draga, umiljata i dobra.
Prije neki dan sam i ja, po trideset i neki put, postala mama malim mjaukastim žgepcima, najljepšim koje jedna ostarjela mama iz mačijeg roda poželjeti može.
Kod nas mačaka samohrane majke su pravilo. Tako sam i ja sirota ostala sama, nakon burnog provoda sa jednim starim ofucanim mačkom, koji je glavni frajer u mome kraju.
Ne znam ni sama koji mi se vrag sviđa na tom komadu. To me i moj gazda stalno ispituje, al što da radim kad se uvijek baš u njega zaljubim. No pustimo mi njega, tražit će on mene opet, čim nanjuši da sam spremna za novu avanturu.
Al eto baš ga neću ni pogledati ovaj put. Baš neću. Bacila sam oko na jednog mladog frajerčića koji se ovih dana mota oko moje kuće. Nek pukne stari od zavisti i ljubomore.
U vrijeme moje bake ili mame mačke su imale djecu jednom godišnje, no tu se nešto zbrčkalo pa se moja generacija maci po 4 ili 5 puta na godinu. Vjerojatno ste to vi ljudi krivi jer nam stalno ubijate djecu ili izabirete samo dečke, a vrsta se mora očuvati bez obzira na sve. Na nas par preostalih cura je pao taj teški teret.
No dobro nećemo sad u politiku. Nisam baš ljubiteljica političkih rasprava.
Radije ću se pohvaliti svojim klincima. Jučer nas je gazda slikao dok smo drijemali na njegovom krevetu.
Zar nisu anđelčići?
Ah, tugo moja.... Vjerojatno zaista već i jesu anđelčići u našem mačijem raju. Ondje na nepreglednim poljanama s podnim grijanjem, prekrivenim mekanim jastucima. Gdje teku potoci mlijeka, miševa ima u izobilju, a ljudi odrađuju svoju vječnu kaznu kao naši timaritlji.
Teško mi je i pričati o tome. Svaki put se obradujem djeci, pazim ih, hranim, čuvam da ih tko ne uzme. Svoj život bih dala, kao i svaka majka, da oni imaju život u izobilju. No svaki put me ljudi prevare i odnesu ih negdje daleko...i svaki put ih tražim, njušim mjesta gdje su bili, slijedim ljude da vidim gdje su ih odnijeli, cvilim, molim, pužem, tražim....i nikada ih više ne pronađem. Tugujem danima, izgubim glas od mjaukanja, prestanem jesti....
Svaki put sam ih pokušala skriti na tajnovita mjesta gdje ljudi ne zalaze, no nije pomoglo.Ove godine nisam uspjela čak ni to. Stara sam, izgubila sam i zube, ostao mi tek jedan očnjak. Kako da ih ponesem? Pokušala sam nebrojeno puta, ali stalno su mi ispadali iz usta. Nemam ja ruke kao vi. Jedino sam ih mogla nositi tako da ih nježno obujmim očnjacima oko vrata.
Ah, nisam ja više za mamu.... Ma srce je puno volje i želje, al' tijelo više ne služi dobro. Čini se da ću uskoro i ja srknuti s onog mliječnog potoka života za badava.
Al do tada ciklus se nastavlja. Borba života i smrti i dalje traje. Treba živjeti. Valja stvarati novi život. Proljeće je, ima još vremena, godina tek počinje.
Eno već i sad čujem zavijanje onog frajerčića tu dolje pod prozorom. Možda da pogledam kroz prozor, ha? Sigurno je i deda mačak tamo na ogradi pa nek vidi da me i ovi mladići gledaju, nek pukne od ljubomore. Ili možda da ne idem? Ma sići ću dolje. Ne, ne, bolje da ne idem...Bolje ne....
Ili.... ma samo ću malo proviriti nek me vide. Sad sam lijepa i vitka. Šteta vrijeme trošiti ovdje u sobi.
Idem! Pa vam se javim za dva mjeseca kad opet dobijem nove mališane, važi?
Budite tu kad se vratim! A do tad ostajte mi zdravo i veselo. Nek vam i dječica budu zdrava, žive i rastu u miru, u ovom zamaljskom raju koji vam je vaš Bog dao!
I svima sretan Uskrs!
***
A ja, gore navedeni gazda, odmah se sjetih dobrog starog Jesenjina i njegove pjesme o kuji
Jutros je rano, u štali
gdje rogoz se zlati u kutu,
oštenila sedmero malih,
štenad riđu i žutu.
Dugo ih mazila nježna,
lizala prljavo inje,
tekla je voda snježna
pod tijelom životinje.
Uveče, kao i vazda
koke na lijegala kreću.
Namršten uđe gazda
i strpa štenad u vreću.
Po snijegu trči i laje,
za dubokim stopama hoda.
Još dugo drhtala je
nezamrznuta voda.
A kad se vraćala kući
bokova punih pjene,
njoj se mjesec vrh sela
učini, njeno je štene.
gledala nebo je plavo,
cvilila nasred druma,
a mjesec je tonuo pravo
iza dalekih šuma.
I nijemo, kao da kreće
bačeni kamen niz brijeg
pale su i njene oči pseće
ko zlatne zvijezde u snijeg.
Post je objavljen 06.04.2007. u 05:13 sati.