Volim se zavuc u ovaj cyber svijet.
Jedino mjesto gdje se osjecam sigurno.
Prokleta laz.
Optimisti ne postoje.
Nema svijetla na kraju tunela.
Nitko me nece uhvatit dok padam u ponor.
Samo cu pasti.
Smijem se.
Smijem se sebi i svom ocaju.
Svojoj tuzi.
Tome sto mi je srce zarobljeno.
Sta ja nikom ne falim?
Ne rezem vene zbog ovakvih sranja.
Samo placem u polumracnoj sobi.
Kao sad.
Suze mi samo klize niz lice.
Nitko me ne razumije i ne shvaca ozbiljno.
I nitko ovo nece shvatit.
Naravno znam ja da vi mislite da sam luda i poremecena al nisam i znam da ovi stihovi neaju ikakve veze al su to moja razmisljanja.
Post je objavljen 05.04.2007. u 22:27 sati.