Kao što neki od vas možda znaju prošli tjedan održao se anarhistički sajam knjiga i moram vam prenjeti svoje iskustvo s njega jer je na mene djelovao prosvjetljujuće.
Kao i uvijek, tamo sam došla zadnji dan...eto tako da vidim što ima....i ima stvarno svega...između toga „svega“ našla se i pokoja dobra knjiga...ali doslovno pokoja.
Sajam se inače održavao na „cvjetnom“, ali kako je ovo bio zadnji dan, održan je u prostorijama „Zelene akcije“ ( za one koji nisu upućeni to vam je ona ekipa koja pored povećeg paradajiza na napuhavanje dijeli vegansku hranicu i uzvikuje parole „hrana, ne oružje“ ,„meso je ubojstvo“ ,“ne jedi meso, postani aktivist!“ i još mnogo sličnih ). Meni je naime dobro poznata ta udruga jer sam u svojim teenagerskim godinama silno željela biti njihov član i spasiti svijet od zagađenja, ali „nažalost“ tada nisu primali maljoljetnike. Pratila sam svaki njihov prosvijed i potpisivala svaku peticiju, ispisivala prazne parole na improvizirani tanker na Trgu i slično. Nakon izvjesnog vremena veliki vođe Zelene akcije shvatili su da ne postoji mnogo ljudi starijih od recimo 16 koji se još uvijek žele baviti tom vrstom aktivizma pa su ukinuli to pravilo. No, bilo je prekasno za mene. Ostarila sam i moji ideali su se promjenili.
Uglavnom, dok sam se, zbunjena kao i uvijek, probijala kroz sve te knjige, biltene, dredove, rapseve i njihove vlasnike odjevene u krpe koji su, sjedeći na podu, jeli svoju bezmesnu hranu uz nepodnošljiv smrad kanalizacije,osjećala sam se kao uljez tj. kao jedna iznimno zrela i odrasla osoba(napomena: rijetki su takvi trenutci). Nastojeći ih ignorirati, u stvari ne obraćati pažnju na njih, pogledom sam prolazila preko naslovnica gore već navedenih knjiga.
Glavna tema tih knjiga bio je Anarhofeminizam.
Ne znam točno što bi to bilo, ali uz pomoć zdravog razuma i malo logike mogu okvirno zaključiti. Naime anarhofeminizam je sinteza anarhizma koji sam po sebi nema smisla i feminizma koji je imao smisla prije stotinjak godina. Malo istražujući taj pokret nisam pronašla nikakvo logično objašnjenje. U njihovom manifestu definira se kao ultimativan i prijeko potreban radikalan pokret, puno radikalniji od bilo koje forme marksizma, a kao sto sam već rekla u prethodnom postu radikalnost i ekstremizam vode katastrofi. Te drage tete smatraju da je anarhizam logičan izraz feminizima. I tako, sukladno stavovima anarhista žele srušiti vojsku, crkvu i na kraju „bandu naoružanih muškaraca koji sebe nazivaju vladom“ te samim time i državu, ali tu se razilaze anarhizam i anarhofeminizam. Nakon što drage tete sruše sve te ustanove kojima dominiraju zli muškarci (da ne zaboravimo tu spada i sama država) one žele stvoriti „Socijalističko Sestrinstvo“ , društvo u kojem su svi ljudi jednaki i u kojem cijelo društvo zajedno djeluje u korist nekih zajedničkih interesa, razuma i kreativnosti. U svoj toj parodiji na politički pokret spominje se i neki „womankind“. Naime, „mankind“ je riječ koja ponižava žene, ajde to im još možemo oprostiti, ali „womankind“ jednako toliko ponižava muškarce koliko i „mankind“ žene.
Znači da u tom utopijskom društvu nema mjesta za muškarce i opet nastaje nejednakost čime cijela teorija o „Socijalističkom Sestrinstvu“, naglasak na sestrinstvu, pada u vodu.
I nakon svega ovoga što sam pročitala pitam se kako takav pokret koji u svojim osnovnim tezama proturječi sam sebi može biti toliko prihvaćen u svijetu da ljudi izdaju brojne knjige o njemu. Što nije u redu s ženama koje u 21. stoljeću još uvijek ne mogu shvatiti da postoje fizičke razlike između muškaraca i žena?! Rijetke su žene koje se mogu nositi s radom na baušteli, a još rijeđe one koje to žele. U redu je inzistirati na mentalnoj jednakosti, s time se potpuno slažem, ali položaj žena nije više toliko kritičan da su nam potrebni ovako radikalni pokreti. Oni, kao takvi, ponižavaju ženski rod.
Tužno je što žena da bi postala emancipirana mora odbaciti svoju ženstvenost.
Za one koji žele znati više:
http://www.anarcha.org/sallydarity/Anarcho-FeminismTwoStatements.htm
Post je objavljen 05.04.2007. u 21:28 sati.