....kad sam upisala prvi razred srednje škole saznala sam da u gradu postoji jedan dečko koji je "glavna faca u rovinju" i koji, ako ga previše zajebavaš, a pogotovo njegove frendove da si najebao od njega....neznam ni kako ali sam uspijela doči do njegovog broja i ja budala išla njemu preko moba slati poruke da se ne bahati tako naokolo jer da ga ja nemam strah i da ga želim upoznati da se uvjerim kakav je on zaista idiot..... On nije mogo vjerovati mojim rječima i pristao je da se nađemo na kavi...."čekaj me kod teo bara, ja ću doć po tebe!!!!"
nije bed...........kad sam ga ja vidjela meni je pao mrak na oči....svjetlozelene oči su gledale u mene kao da su vidjele neznam šta a ja sam ostala šokirana.... "drago mi je, ja sam jelić"............e da......takoreči mi smo se počeli družiti i nebi prošo dan a da se nismo vidjeli....on mi je tako puno u životu pomogo da ću mu uvijek biti zahvalna.....kad sam se posvađala s najboljim prijateljem on je bio tu za mene i pružio mi podršku koju mi nikad ni starci nisu pružili....sve ono šta su mi drugi ljudi govorili za njega za mene su bile riječi koje ljudi troše bezveze....jelić mi je bio sve na svijetu....i tako je prošla godina dana i vale je počela saznavati neke stvari koje joj se nisu svidjele....nikad mi nije palo na pamet cinkati njega pa makar pokupila batine, koje i jesam pokupila ali me nije zanimalo jer sam ga baš bila zavoljela kao brata bez obzira kakav on bio i bez obzira šta si je sam sebi uništavao život.....dandanas kad se vidimo si kažemo puno stvari i šutimo oboje jer smo se jedanput zajebali i nečemo više sigurno....nadam se da me neče nikad zaboraviti, a pogotovo se nadam da će biti jedan dan nešto od njega i da neče ući u veča sranja jer ja mislim da bi poludjela.....
Post je objavljen 05.04.2007. u 18:59 sati.