Danas je tak tak, nije bas da prstim od zivota. Nakon rucka mi se toliko spavalo i postao sam razdrazljiv da sam odmah nasao barem dva dobra razloga za ljutnju, oba od prije par dana a danas sam im postao svjestan posljedica pa sam ljut na te neke ljude jer nisam odmah reagirao. Izgleda mi ogromna planina ispred mene na koju se moram popeti, i danas mi se cini da je to nemoguce. Previse je mukotrpno i rizicno. Preduboko su ukorijenjene lose posljedice koje su tolike godine neprepoznavanja ostavile za sobom...Ne znam - danas je tesko! Lakse bi bilo ostaviti sve i zivjeti kao i dosad. Na kraju krajeva, i depresija je u sustini obrana, pa mi mozda kad ju iskorijenim bude samo u konacnici jos gore. Isplati li se uopce truditi ???
Mislim ne znam kaj da radim s tom socijalizacijom. Elementi koji povezuju ljude (da imaju o cemu pricati) su sport, TV, glupe emisije, politika. Mene to uopce savrseno ne zanima. I kaj sad??? Moram protiv sebe da bih se mogao socijalizirati, biti plitak da ne bih pao u depresiju? Ne slijediti sebe i svoje srce, svoje interese, nego ici za masom, gledati svaki bezvezni film i dnevnik te citati crne novine, da bih znao za ruckom pricati o necemu? To je sve jedna takva glupost! Ne mozes bez toga u drustvo, a bez drustva si otok. Na -1000m nadmorske (ili podmorske) visine.
Post je objavljen 05.04.2007. u 15:03 sati.