Muči me dugo jedna stvar, evo sam konačno spreman priznati. Kud ćeš boljeg tjedna od ovog.
Evo kako je bilo.
Prije puno godina išao sam u vrtić u svom malom gradu. Bio sam pripadnik starije grupe i štićenik voljene drugarice Tine. Drugarica Tina je bila visoka, vitka, plavokosa i uopće kao da je došla iz daleke zemlje Njemačke. Sjećam se da se znala igrati s nama čovječe-ne-ljuti-se i školice, smišljala je zagonetke i čitala nam zanimljive knjige. Možda je nešto od toga pisalo u njezinim tjednim programima, ali siguran sam da se teta Tina (a čujte, nekad nam se omaknulo i "teta") igrala s nama i iz čista mira. Teta Tina je bila najbolja drugarica na svijetu.
[Puno kasnije, kad su moji juniori stasali do vrtićke dobi, upoznao sam i tetu Spomenku. Puno me podsjećala na Tinu i, dovraga, ni dandanas ne znam zašto joj to nikad nisam rekao.]
Jednog dana, nacrnijeg u mojoj vrtićkoj karijeri, drugarica Tina nam je zadala ovakvu igru: Istresla je na tepih bezbroj raznobojnih komadića spužve raznih veličina; od kutije šibica do oveće jabuke. Mi smo trebali skinuti šlape i nožnim prstićima pokušati te razbacane spužvice skupiti u kantu koju je Tina smjestila u centar sobe. Pobjednik je onaj koji pospremi u kantu najviše spužvica. Drugarica Tina će biti sudac i paziti da natjecanje protekne u sportskoj i viteškoj borbi.
I bi tako. Postrojili smo se na rub tepiha u čarapicama s uzorcima Mikija, Plutona, Mirka i Slavka i ostalih onodobnih heroja. Tina je dala znak za start i utakmica je počela.
Da utakmica. Kaos, vriska i urnebes. Teturali smo po sobi, padali i dizali se i požrtvovno spremali one spužvice u kantu. Nećete vjerovati, ali nekao smo uspjeli.
Tepih čist, kanta puna, preostaje samo proglasiti pobjednika. Kaže drugarica Tina da je izgubila račun te da nema druge nego da sami utvrdimo tko je bio najbolji. Postrojila je iznova Mikije i Plutone na rub tepiha i redom počela prozivati umorne borce. Svaki je trebao reći, kad bi bio prozvan, svoj score.
Pa je krenulo:
Darko: 2
Helena: 0
Mirsad: 1
Miljenko: 68
Miroslav: 2
Radoslav: 75
Davor: 120
Jasna: 1
Melita 200 (eto otkud Kušanu naslov!)
Ivica: 0.
I tako dalje. Dođem na red za prijavak. Znam da sam ubacio dvije spužvice, jednu manje od Zorana, do tada vodećeg u realnom svijetu. Pogledam do kraja vrste i vidim da su iza mene preostale još samo dvije curice i dva mistera bombastika. Pa hrabro kažem: 4.
Prođe prozivka, drugarica Tina ima ozbiljno lice. Kaže: vi, male lopuže koji ste skupili 68 i 120 i 200 spužvica, stidite se, vaši rezultati se ne računaju! A vi koji ste čestito prijavili svoj rezultat, vama svaka čast. Pobjednik je Šarli s 4 spužvice u kanti. Djeco, zaplješćimo Šarliju!
Što da vam kažem? Sve iza toga je bila agonija. Postao sam selebriti i šampion - oh, kako je to gorko bilo. Očajnički sam tražio način da priznam svoj zločin, a nisam se usudio. A znao sam da sam najgori baš ja, ne Melita.
Mogu se samo nadati da ta vrsta zločina zastarijeva. Plus, od tada kad god ostanem teti u dućanu dužan boce od piva, vraćam bez greške. Drugarice Tina, oprostite. Mirsade, Helena, svi; sorry. Kad se opet vidimo, dugujem vam piće i dvije spužvice. Živili.
Post je objavljen 05.04.2007. u 00:38 sati.