Daleko si. Negdje gdje more pokazuje svoje zube u ovo kišno jutro. I znam da ti ne nedostajem. Imaš sve što trebaš. Svoje društvo, svoju slobodu, svoje ljekovite trave i gorki pelin koji te spašava od preslatkastih motiva života. Dosta ti je posla, prijatelja, veza, obitelji, grada iz kojeg bježiš...
Dali mi nedostaješ? Onaj odsutni pogled koji bježi od mene, koji traži nešto u daljini. One nervozne riječi kojima me prekidaš kad god pokušam nešto reći. Bježanje od mog dodira. Osjećaj uz tebe da smo samo stranci koji su se nekada sreli, ali se ne mogu prepoznati u masi istih susreta. Osjećaj da ti ništa ne mogu dati, jer ti ništa od mene više ne želiš, niti mi išta želiš dati. Ili je to samo bio trenutak slabosti u nama, trenutak u kojem smo oboje bili zatvoreni u svoj svijet, ne želeći ikoga pustiti u njega?
Ne, to mi ne nedostaje. Ni sve ono prije toga, sve one nježnosti, smijeh, šapati, poljupci, vrisci, uzdasi, pogledi... Ništa od toga mi ne nedostaje ako je tako lako, bez razloga i preko noći pretvoreno u ništavilo, kao da se nije ni zbilo.
Jer, možda se i nije zbilo, možda mi se samo snilo, možda sam to samo želio bježeći iz vlastite hladnoće, tražeći put iz samoće. Možda je sve bilo samo moje ludilo koje je stvorilo sve te likove na koje si me podsjetila, likove iz nekih prošlih života, scene, riječi, igre, susreti...?
Ili ni tada nije bilo nas? Ili mi ni sada ne postojimo? Samo ti. I samo ja. Sam.
Post je objavljen 04.04.2007. u 22:15 sati.