Moj blog prijatelj i bivši kolega, Manga, u komentaru na donji post kaže:
"…zar je to jedan samosvjesni ateist ;))))) možda si ipak samo agnostik i pragmatik?..."
Potražih tumačenje pojedinih pojmova:
Ateist = pristaša ateizma, bezbožnik, bezvjerac,
Agnostik = pristaša agnosticizma, metafizičko stanovište po kome se o bogu ne može spoznati ništa; učenje koje poriče mogućnost spoznaje objektivnog svijeta,
Pragmatik = pristaša filozofskog učenja po kome se cjelokupno znanje vrednuje isključivo po praktičnim konsekvencama.
Kad sam počeo pisati blog nisam želio pisati stručne i znanstvene teme. Blog sam shvatio kao jedan vid lagane zabave i druženja s virtualnim prijateljima, a sve u cilju korištenja slobodnog vremena u «korisne» svrhe.
Naravno, nikad ne reci nikad. Prijatelj Manga me je ponukao da se malo zamislim o gornjoj tvrdnji. Da pojednostavim: zapitao sam se o vjeri i svom pogledu na nju.
Ateist? U određenom smislu mogu za sebe reći da sam ateist. Naime ne vjerujem u crkvu i njene uvjete vjerovanja. Ne vjerujem da su božje sluge produžena ruka boga. Ne vjerujem u boga kakvog nam crkva servira. Vjerujem li uopće? Naravno da vjerujem. Usudim se reći da je vjera nešto što čovjeku treba poput zraka, kruha i vode. Vjera u deset zapovjedi i želja da se svi ponašamo u skladu s njima. Vjera u prirodu i njenu snagu. Vjera u dobrotu. Vjera u čuda i stvarnost ljudskog postojanja. Vjera u nemoguće i neshvaćeno. Kako inače sebi drugačije da objasnim beskonačnost svemira, nastanak života, izlazak sunca. Napokon, odbijam prozaično objašnjenje kako je moje postojanje samo plod trenutka strasti mojih roditelja…
Agnostik? Nikako. Usudim se reći čak suprotno. Volim znanost i njena dostignuća. Volim sve i svašta analizirati i tražiti mu uzroke. Smatram da se i sama vjera kroz znanost mijenja i oplemenjuje. Iz vjere u čuda i nemoguće prerasta u vjeru boljeg sutra, u vjeru ljepšeg života, u vjeru: ljubi bližnjega svoga… Vjerujem u znanost, ali isto tako svjestan sam činjenice da ni znanost nema sve odgovore, da se i znanost ponekad zabuni i zaluta.
Pragmatik? Skoro da bih pristao da me se ovako okarakterizira. Želim svoje znanje iskoristiti, želim ga primijeniti u nešto praktično, želim vladati svojim životom i svakovrsnim situacijama u njemu, ali… Uvijek to prokleto ali. Volim i beskorisno sjediti i gledati izlazak sunca u zoru, volim gledati ružu poslije kiše, volim, poput djeteta, s obje noge skočiti u baricu vode i gledati efekt toga, volim pročitati dobru knjigu, odgledati film, družiti se na blogu ili jednostavno sjediti i bezrazložno buljiti u prazni bijeli zid dok mi ne dosadi…
Nisam ovim postom želio izazivati ikoga na polemiku. Nisam želio vrijeđati ičije osjećaje ili vjersko religijske stavove. Nisam htio generalizirati i usmjeravati. Nisam želio dokazivati opravdanost svojih stavova. Nisam niti prao svoju zabludjelu dušu…
Ma nisam htio ni želio ništa posebno. Povuklo me i eto napisao sam mali djelić sebe…
Ili bih želio da je to tako?
Post je objavljen 04.04.2007. u 20:33 sati.