Marketing
Srijeda, 4.4.'07.
Danas je dan škole. Nisam sigurna dal da kažem yay ili yuk. Yay zbog praznika. Yuk zbog činjenice da su ustvari posvetili jedan čitavi dan školi. I na kraju, yajks!! E, pa, danas smo došli u školu u devet. Odmah je počela neka priredba. Ajme mene ista pjesma ko i na priredbama za božić i za kraj polugodišta i za kraj godine i za...koji još blagdan slavimo u školi? Ma ne mogu se sjetit. Uglavnom, zbor sastavljen od svih učenika u školi koji očito ne znaju pjevat, pjevao je: Kumbaja, sad čuj, gospode...3x Čuj nas, kumbaja Neki pjevaju, kumbaja...3x Gospode, kumbaja...
I tako dalje. Mislim, otkud nam ta pjesma? Iz afrike preko amerike do nas. I kog je vraga mi pjevamo? Ne slaže se ni s božićem ni s uskrsom ni s... ufffffffff... Ma ta mi pjesma naprosto kida živce. Kad god dođem doma sa neke takve priredbe, mama me pita kako je bilo, a ja kažem uobičajeno, pa ona kaže a, opet kumbaja. Kog nam kurca pune glavu sa takvim glupostima. I još neka sestra brata s iglicon budila. Ako ta sestra ne pripazi, skopat će tom bratu oko s tom iglicom. Koje gluposti. A još kad se sjetiš šta u americi pjevaju... Ajme mene, ja bi u ameriku. Tamo pjevaju prave pjesme, a ne ova narodna sranja. Nemam ja niš protiv naše kulture i čakavštine(koja, usput, nije moja kultura, ja sam napola zagrepčanka i ponosim se time) i tih glupih pjesmuljaka i ciganske mjuze i tamburica. Ne smeta to meni uopće, samo dok to ne moram, dovraga, slušat!!! Nek oni pjevaju šta oće, ali ako mene probaju natjerat na to - a-a. Nema šanse, mon. Ja kažem da ne bi trebali trošit glasove na te gluposti. I narodnjaci, ajme mene, narodnjaci!! Kad ih čujem, ja bi najrađe razbila nešto. Ta me bolesna muzika tako živcira da je to nevjerovatno. I cigani. Ajme mene ta muzika me ponekad tako izjebe u mozak mda više niš ne mogu radit. No, kaj god, iza "glazbenog" programa je bio sportski. Iskreno, nakon gledanja crtića o profi nogometu, ovaj pravi mi se čini kao da se gomila maloumnih kretena nagurava okolo po dvorani. Lopta je skoro pogodila...ma ne da mi se nabrajat, ajmo reć negdje tri učiteljice i jednog učitelja, te desetero djece. Otprilike. Kako trećašići ne znaju igrat, to je bolesno. Njima je nogomet jedna lopta oko koje se svi naguravaju. Neki je klinac dao autogol. What a bunch of losers. Danny, Golden dragon i ja smo otišli iz dvorane u hodnik koji vodi do svlačionica. Tamo je bila hrpa starih stolica koje se mogu okretati. Savršeno. Sjeli smo i počeli raspravljati o...pa, o ničemu posebno. O čemu troje trinaestogodišnjaka može raspravljati? Ne, ne o tome. Zar nije očito? Pa o igricama. Sheesh! 
I o raznim oblekama za likove iz GTA: San Andreas. Meni je to malo jadna igrica, ali Danny je apsolutno lud za njom. Onda je netko rekao da moramo u dvoranu, no nismo poslušali, naravno... Sad su pak petaši i osmaši igrali nogomet. Talkin' 'bout improvement. To je bilo puuuuuno bolje. Pitala sam Golden dragon jel i njoj teren bolje izgleda kad nema onih minijaturnih kretena koji se samo naguravaju okolo. Ona je rekla kako se samo puno malih kretena skombiniralo da nastanu veći kreteni. Ne mogu se protivit. Opet smo razgovarali, pogledali odbojkaški meč u kojem su sudjelovali učenici i učitelji (bilo je fora, dečki su pobijedili, a Informatičarka je skakala i svađala se za skoro svaku loptu. Ne krivim je. Ja bi ih već sve podavila.), uzeli marendu i otišli doma.
Post je objavljen 04.04.2007. u 14:58 sati.