Marketing
BeatNocha
Various Artists
Jonny Greenwood Is The Controller
Trojan, 2007
calling the meek and the humble...
welcome to blackboard jungle...
so don't you crumble..
just be humble. ...
Jah bless! Slijedi malo povijesti.
28. srpnja 1967. Island Records pokrenuo je malu etiketu koja je trebala služiti isključivo producentskim isfurima danas legendarnog Duke Reida. Taj vlasnik najpoznatijeg jamajkanskog sound systema pedesetih i šezdesetih godina imao je masivni mobilni dj show kojeg je mjestio po otoku u svom velikom kamionu na kojem je pisalo – Duke Reid, The Trojan King Of Sounds. Prva inkarnacija Reidove etikete (ili imprinta ili labela ili podkuće, ovisi već kako sami zovete takvu izdavačku instancu) propala je nakon tek nekoliko izdanja.
Već slijedeće, 1968., biznismen Lee Gopthal (na čelu kompanije Beat & Comercial koja se te godine poslovno spojila sa Island Recordsom) ponovo pokreće Trojan ime, no ovaj put kao pravu veliku kuću koja se nije bazirala samo na produkcijama i idejama Dukea Reida, već na cijeloj paleti producenata i glazbenika, od Britanaca Dandyja i Joea Mansana do jamajkanskih snaga među kojima svakako treba istaknuti imena Lee Perryja, Bunnyja Leeja, Clancyja Ecclesa, ali i samog Dukea Reida.
Kako je kraj šezdesetih označio svjetsku ekspanziju nove glazbe sa Jamajke, Trojan Records, novopokrenuti poslovni potez Islanda, nije samo uspješno zaživio objavljujući novi, otočki zvuk regea (alo, raste, ovako ću pisat reggae do kraja txta, ok, za razliku od..) i dub glazbe, već je i sam pokrenuo nove podkuće za daljnje glazbeno istraživanje. Tako je već 1969. Trojan, nakon samo godinu dana postojanja, pod sobom imao tridesetak manjih kuća.
Te iste 1969. Trojan doživljava i svoj prvi veliki komercijalni uspjeh kada Tony Tribeova verzija Neil Diamondovog hita «Red Red Wine» ulazi na službenu UK ljestvicu singlova. Bio je to prvi u nizu uspješnih singlova koji je kroz sedamdesete izjedrio talentirane jamajkanske i ne samo takve glazbenike kao što su Desmond Dekker, Toots & The Maytals, Bob & Marcia, Horace Faith, Jimmy Cliff, Lee Scratch Perry, Gregory Isaacs i na kraju krajeva jedan mali trio iz Kingstona, ne znam je li neko čuo za njih, naime, zovu se Bob Marley & The Wailers.
Dramatični uspon regea u sedamdesetima, samim tim uspon Trojana, bio je večinom pokrenut novom publikom, bijelcima iz britanske radničke klase, koja je uključivala i skinheads «pokret», no i druge working class grupe koje se nisu mogle poistovjetiti sa pop glazbom za djecu, koja se u mainstreamu onda, kao i danas, nudila preko radija i televizije. No, kako je i sam rege sa svim svojim derivacijama ubrzo postao dijelom tog istog mainstreama, Trojanova izdanja razvila su još sofisticiraniji i usredotočeniji zvuk, pa je radnička klasa napustila Trojanove izvođače. Između ostalog, zbog toga Island Records prekida svaku pravnu vezu sa Trojanom, pa tako od 1972. Trojan radi kao samostalna izdavačka kuća.
Da vas ne gnjavim raznim pravnim idiotarijama i vlasničkim odnosima kroz sedamdesete, osamdesete i devedesete, reći ću vam da je danas Trojan dio Sanctuary Records grupe.
Rock steady! A sad konačno o kompilaciji.
U svakom slučaju, Trojan je ime koje već četrdeset godina garantira dobar rege, uključujući sve njegove roots, dub, dancehall i ine varijante. Ne treba ni reći da je broj izdanja jedne toliko agilne i predane izdavačke kuće u rasponu od četrdeset godina velik i prevelik da bi se svi autori imenovali i prezentirali na seriji cd-a, a kamoli na jednom ili tri kompilacijska albuma, no, ova kompilacija vrlo uspješno služi kao uvod u povijest i djelovanje jednog izdavača koji nam je dao Marleya, Perryja, Horace Andyja i još mnoge druge.
S obzirom da 2007. Trojan slavi svoj četrdeseti roćkas, glavonje su se dosjetile da bi taj isti birthday mogli proslaviti nizom tzv. celebrity kompilacija. Tako su redatelj i glazbenik Don Letts i poznati Dj Spooky (That Subliminal Kid!) već objavili svoje selekcije njima najboljih stvari iz Trojanovog back kataloga. Za treći slavljenički cd pozvan je Jonny Greenwood, prije svega brat Colinov, a onda, uz Ed O'Briana, i gitarist Radioheada. Od samih njihovih početaka i kroz godine i različite faze matičnog mu benda, Jonny Greenwood postao je gitaristički heroj nove generacije. Zahvaljujući svom uvijek intrigantnom gitarističkom (i drugom) radu unutar Radioheada, te konstantnom eksperimentiranju, Jonny je i od kritike i od publike prepoznat kao odličan glazbopisac, aranžer, pomicatelj tehnoloških granica i što sve još ne. Svoju svestranost Greenwood je pokazao samostalnim projektima gdje se bavio modernim skladateljima dvadesetog stoljeća (Penderecki, Ligeti i Messiaen), ali i skladanjem filmske glazbe (Bodysong), na račun čega je dobio i poziv od BBC-ja da bude njihov kućni skladatelj. Mislim, da ne spominjem da svira gitaru u najboljem bendu na svijetu.
Između ostalih opsesija, Jonny Greenwood voli i rege pa je njegov odabir kao celebrity kompilatora dobar maretinki potez. Hoće li Greenwoodovo viđenje Trojana primamiti Radiohead fanove na rege i dub i u kojem obimu, teško je reći, no, podsjetit ću da Radiohead-rege veza postoji još otkako su lani Easy Star All Stars (sviračko-pjevačka all stars selekcija jedne druge rege/dub kuće imena Easy Star) objavili vrlo zabavan album Radiodread, gdje su, nakon isto tako vrlo zabavne rege i dub reinterpretacije Pink Floyd klasika Dark, odnosno Dub Side Of The Moon iz 2004., vrlo uspješno u rege umili Radiohead klasik OK Computer.
Jonny Greenwood je šest mjeseci kopao po arhivama Trojan Recordsa i slušao je samo njihovu glazbu. Rezultat tog istraživanja je slavljenička kompilacija Jonny Greenwood Is The Controller. Niti je Greenwood odabrao najveće opskuritete (što se od njega i očekivalo) a niti je izabrao najveće hitove, tako da ova kompilacija nema neku drugu poveznicu osim da su svih sedamnaest pjesama isključivo tu zato jer su se svidjele Jonnyju. Tome ne bismo trebali prigovarati jer tako je to sa tim tipom kompilacija. Ionako bi studiozni pristup povijesti i značaju ove kuće trebao doći u nekakvom vrlo velikom box setu. Controller je, stoga, kompilacija subjektivne naravi i funkcionira kao Greenwoodov mix tape, osobna zbirka. Zbirka, no ne i zbrka.
Najviše tu ima radova Lee Scratch Perryja koji je zastupljen kao glazbenik, producent i suradnik sveukupno četiri puta, Uzevši u obzir veliki utjecaj kojeg je ovaj današnji sedamdesetogodišnjak ostavio na stvaranje i razvitak regea i duba, ovakav odabir uopće ne čudi. Greenwood se potrudio ne izostaviti i druge velike jamajkanske face kao što su Linval Thompson, Sly & Robbie, Desmond Dekker i još mnogi drugi.
Sa nešto manje od sedamdeset minuta trajanja, Jonny Greenwood Is The Controller predstavlja zadiranje u najrazličitije kutke povijesti kuće Trojan ali i regea samog. Sama po sebi ne donosi ništa novog proučavanju jamajkanskog glazbenog izričaja, no kompilacija funkcionira upravo zahvaljujući snazi samih pjesama koje, izgleda, ostaju vitalne i nakon četrdeset godina. Ako ste spremni za vikendaško bavljenje regeom, ova kompilacija je odličan intro. I upamtite – Jah is the forgiva!
Najbolje stvari:
Linval Johnson – Dread Are The Controller,
Derrick Harriot – Let Me Down Easy,
The Heptones – Cool Rasta,
Lee Scratch Perry & The Upsetters – Black Panta
( s najboljim introm na svijetu ikad; vidi poetski uvod u recenziju )
i Junior Byles – Fever.
Pozdrav,
ek.
Linkovi: www.trojanrecords.com, www.greenplastic.com
Post je objavljen 04.04.2007. u 10:42 sati.