Marketing
gone crazy, gone wild
Ako ništa, sunčano je! Napokon. Ako već ne može sve, nek je barem nešto kako ja hoćem!;)
I sad se od mene očekuje da budem, jel, raspoložena? Krivo. Zapravo, očekuje se to ali uzalud...
Ma nisam toliko ni loše, al nisam ni dobro. Rekla sam ja na početku...gone wild!:D
Ma neću o sebi, ovih dana nema kompliciranijeg stvora na Zemlji od mene. Zašto pogoršavati stvari?
Nego...namjeravala ja sad pisati o jednoj teškoj i zahtjevnoj temi. Jesam stvarno, ali...čini mi se da mi trenutak i nije neki jer se ni potpisati ne znam kako treba u zadnje vrijeme. Kako onda govoriti o dubokoumnim stvarima? Nikako?
Ali moram, ne bi to inače bila ja! Daklen...ide Scarlett danas ulicom i prođe pokraj kostura.
Zapravo, kostur je prošao pokraj nje (jer je ona nepomično stala i buljila u izlog, cipele afkors) Najozboljnije!
Kostur je, doduše, bio živ i dalo se primjetiti nekih tragova ljudskosti na njemu ali sve je to slabo, jako slabo.
Sledila mi se jadnici krv u žilama, pažnja se automatski preusmjerila s cipela na ono što je nekoć davno to jadno stvorenje zvalo nogama. Sad su to neka dva štapića koja vise iz malo debljeg štapića ali vjerovatno su jednom bile noge.
Normalne noge. Onakve kakve bi trebale biti! Kostur je, zaključili ste, bila ženska osoba od nekih 19, 20 godina, zabrinjavajuće mršavih dijelova tijela i krajnje ispijenog lica.
Sve skupa nekih nepunih 40 kg. na možda 170 cm. visine. Dijagnoza? Anoreksija.
Teški oblik. Jezivi oblik. Zastrašujuće, uznemirujući oblik. Dovoljan za odlazak u fast food po veliki topli sa svim dodacima! Bilo je teško uživati u svojoj omiljenoj francuskoj (jeste primjetili da je ta salata savršenstvo?) i ne misliti na to što će ta cura ručati. Čime će se danas počastiti, koju namirnicu je danas sebi dopustila?
Jabuku? Možda krušku? Kupus? Mahune? Scarlett skoro zaplakala, možda i bi da nije iznenada osjetila snažan tup po ruci. Prijeteljica.
*''Šta si se ti tako zamislila, 'oćemo na kavu?''
*''Ljube, došla si u pravi čas. Bi li i ti sendviča, ajde malo, barem griz!''
*''Ajde kad si navalila, daj griz!''
*''Lipoto moja, samo ti uzmi. Sad ćemo naručit nes od čokolade i usput uzet neke grickalice, dogovoreno?
Sad me jedna cura dobro zdrmala.''
I ode mi na kavu. Nescaffe. Čokolada. I grande pakovanje Pardon slanih štapića. Najbolji su!;)
Iskreno, ta mi je cura u glavi cijeli dan...ne prestajemn misliti na nju. Nije ona ni prva ni zadnja anoreksična koju sam vidjela, neke čak i dobro poznajem ali ova je definitivno izgledala najgore
Sve ostale koje znam imaju neki zadovoljan, prkosan izraz lica. Ova je bila tužna. Svijesna onoga što joj se događa.
Zato njen pogled neću nikada zaboraviti. Znam da neću.
Nisam sigurna šta se mora dogoditi nekome da sam sebe dovede do te opasne bolesti ali sigurna sam da sve krene naizgled bezopasnom željom za kilogramom ili dva viška. I pretvori se u horor.
Put prema natrag nije lagan.
Ponekad i ne postoji.
Zaključak? Sve ovo je previše za moju ionako, u posljednje vrijeme, zbunjenu malenkost pa se povlačim iz zahtjevnih tema i pribjegavam zadovoljavajućem rješenju. Privremenom, barem! ;)
Utjelovljenom u liku i djelu Wenwortha Millera....počinje Zakon braće.
Repriza posljednje dvije epizode, RTL. Treba posebno napominjati da imam Snickers u ruci?;D
Post je objavljen 03.04.2007. u 23:31 sati.