Marketing
Baby, don't stop...
a je me zeza ovaj internet, 10 uri mi triba da se upali... ahhhhgrrrrr.... 
Dobro. Ništa mi neće ovaj dan pokvarit...
Baš mi je ža šta san dobila 3 iz zadaćnice, a toliko san se namučila...
Iden ja jutros sama u školu. Penjen se ja polako, kad ono neka ženska mene gleda i smiješi se. Gleda ona u mene. Aj dobro, rekoh... Gledam i ja nju. Smije se ona meni. Nemam pojma ko je. Smijen se i ja njoj. "Bok!" ona će i nastavlja gledati u mene. Ja se i dalje smiješim namištenim osmjehom, ali ne mogu privaliti pozdrav priko usta - to se kosi sa mojom zdravom pameti. Na nikoga me niti ne podsjeća... Tko je ta djevojka?! 
U školi je najzanimljivije bilo na tjelesnom, kojeg smo ponovno igrali nakon duuuuugo vremena, zahvaljujući inspekciji. Uletile mi u svlačionicu, a muški se još prisvlače (nije nama ni krivo bilo!). Ok, počekale. Kad su oni izašli, mi ko furije uletile unutra i daveći se od smija, počele se prisvlačiti.
Podilija nas Osman u 2 ekipe: "Ajmo, cure, na graničare."
Dvije riječi: ZAKRŽLJALE LIMENKE.
Ostalo je bilo dosadno i zamorno, nije Bridget bilo (ajme šta mi fali!), ali je Maya bila super raspoložena.
Ujutro san se našla s Tibby, a nakon toga i poslin škole.
Išle Imenjakinja i ja u Knjižnicu. Izblesirale one šta tamo rade, sprijateljile se sa još nekoliko knjiških moljaca, digle tonu knjiga, tako da nam je lipo bilo neugodno kada smo išle po pijaci.
Grozno društvo i njegovi standardi! Prezirem sve to zajedno: u ovom pregrštu nepismenih ljudi, oni koji vole čitati su natjerani da se srame...
"Pusti, pusti, pusti me!"
Vratile se mi na pijacu i vidile mog Pokemona. Kladile se oće li uć odma u bus ili će čekati 2 manje 2 minute.
Dobila je okladu.
Ispruži li ruku, može ga dotaknuti.
No, kad se on okrene, ona će reći samo: "Oprosti." i taj dodir i trenutak neće biti otrgnuti vječnosti i zaboravu.
Sjetila se ljeta kada ga je prvi put ugledala.
Otada su nešto manje od prijatelja.
Poznanici.
A ona je naučla svaku njegovu kretnju, može predvidjeti njegove riječi.
Voli negovu dosljednost, logiku i sigurnost.
Njegov iskrivljen osmjeh.
Njegove pametne oči kada ju promatraju.
Možda nikada neće uhvatiti njegov pogled, ali ona se nastavlja u tišini nadati.
Iako zna da je udaljenost među njima veća od svijetlosne godine
i da je nemoguće da je on ikada voli.
Srce joj pati u tišini i mrvi se. Poput zasebnog bića.
Um, naprotiv, zahtijeva slobodu znajući da sve to nema smisla.
I onda se ostatak nje pita tko je ona zapravo.
Samo još jedna sama, usamljena djevojčica...
Isprali se zadnji ostaci boje na kosi, sada san ponovno ona ista, stara ja.
Post je objavljen 03.04.2007. u 15:10 sati.