rose, na putu prema styxu

(prethodni nastavak)

Sedma je stuba, poput onih prije sedme, bila vrlo visoka. Sve su stube dosezale Rosei gotovo do koljena pa je bila prava muka njima se spuštati.

Rose je, skočivši sa šeste stube, sedmu preskačući, poželjela da ne ugleda ni jednu stubu ... još dugo, dugo... I još je pomislila kako liftovi i pokretne stube ipak nisu tako loši ....
I pomislila je da će ih od sada češće koristiti, ako se na površinu ikada vrati ...

I još je pomislila: Stuba jeste visoka ... no kako je moguće da skok s te stube, sedme, ... iako visoke, traje toliko dugo.

Jer, kad je skočila, povukavši Morpheusa za sobom, mislila je kako će začas oboje doskočiti na sivu livadu koja se protezala u podnožju stubišta.
No, skok je na let ličio. Rose je pogledala dolje i vidjela travu duboko duboko ispod njihovih nogu ...

Razbit ćemo se .... pomislila je u strahu, zaboravljajući na trenutak koga za ruku drži.
A Bog snova, kojeg je za ruku držala, u letu ju je zgrabio u naručje, pa je, u naručju je čvrsto držeći, sigurno aterirao na livadu.

Kada su na sivu travu doskočili, Morpheus je stisnuo Rose i poljubio je.

Rose, Rose ... rekao je ... taman kad pomislim da sam te upoznao, da ti poteze mogu predvidjeti ... opet me iznenadiš ...
Ni u snu ne bih pomislio da ćeš sedmu preskočiti ...no ja i onako snova nemam ...
Osim tebe, Rose .... ti si moj san...

Kad je Morpheus Rose na tlo spustio, ona je oko sebe pogledala.
Pred njom se velika livada pružala, nalik na stepu. A tamo negdje, daleko ispred nje i Morpheusa, Styx je hučao, kao da ih doziva.

Trava te livade, na koju su se spustili, bila je siva. I Rose je shvatila da je to mraz travu posivio. Jer livada koja je prema Styxu vodila bila je hladna, vječnim mrazom pokrivena. Svaku je travku inje okovalo, pa se cijela livada srebrno sivila, a tamo u daljini sivilo je prelazilo u plavičasto, iskričavo bjelilo.

Rose se okrenula da još jednom pogleda to stubište kojim su se tako dugo i mučno spuštali, ona i Morpheus. Htjela je još jednom vidjeti tih sedam posljednjih stuba.

No, kad se okrenula ... zaprepastila se.
Završetak stubišta nije bio dostupan, jer završavao je tamo negdje visoko na litici, jedva je vidljiv bio.

Kako ćemo se, u povratku, tamo uspeti? ...Morpheus će me opet morati u naručju ponijeti...pomislila je Rose.

A onda se u sebi žalosno nasmijala.
Povratak planiram .... povratak od tamo odakle se još nitko nije vratio ...

Vratiti se i ne želim ... rekla je Rose sama sebi. Ne, ako bih se sama morala vratiti.

Morpheusov je pogled potražila, znajući da će joj snagu vratiti. A Morpheusove tamnomodre oči s ljubavlju su joj pogled uzvratile. Rose je tada pažljivije pogledala vjenčić koji je krasio Morpheusovu vranu kosu. Bio je to onaj vjenčić koji je sama isplela od bijelih tratinčica što su rasle na livadi na kojoj su se odmarali prije no što su na stubište stupili.
I na Morpheusov vjenčić inje se spustilo, pa su cvjetići tratinčica izgledali kao da su od srebra i ledenih kristala načinjeni. Podigla je ruke i dotaknula vjenčić na svojoj glavi. Nije ga morala pogledati, pod prstima je osjetila kako je postao čvrst ... i shvatila da se i njezin vjenčić pretvorio u srebro.

Do Styxa nas čeka dugo pješačenje... pa bismo morali odmah krenuti ...osim ako nisi previše umorna Rose ... rekao je Morpheus.

Čila sam k'o lastavica ... slagala mu je.

E, lastavice moja, lagati ne znaš ... odgovorio joj je Morpheus.
Žao mi je, no bolje je da odmah krenemo, ma kako umorni bili ...

Ruku joj je pružio, pa su krenuli sivosrebrnom smrznutom stepom, prema Styxu.

Huk Styxa sve je glasniji postajao, dok su njih dvoje prema njemu koračali, držeći se za ruke.
Pješačili su stepom, kroz travu prekrivenu injem.
Trava je mjestimice bila niska i gusta poput srebrne mahovine, a mjestimice tako visoka da su im se vrhovi vlati dizali iznad glava i zaklanjali im vidik. Što su bliže Styxu prilazili, trava je bila sve gušće prožeta cvjetovima. Bilo je tu sićušnih zvončica i zlatica ... no i zvončići i zlatice bili su srebrni.
I srebrni maslačici dizali u svoje glavice, a iz njihovih bi se lampica prosulo srebrno leteće sjeme, kada bi Morpheus i Rose zatresli stabljike, koračajući. Zrak bi se ispunio oblakom srebrnih sjemenčica, obješenih na male srebrne padobrane. Kad bi se Rose osvrnula, vidjela bi kako takav srebrni oblak još dugo iskri u visini.

Još uvijek u Hadu nismo ... upozorio je Morpheus Rose.
Tek smo u njegovu predvorju. Da bismo u Had ušli, moramo Styx prijeći ...

I prije no što se Rose snašla, našli su se na obali Styxa.

Obala je bila niska, obrasla srebrnastom travom u kojoj su cvjetali srebrni cvjetovi. Vode Styxa bile su potpuno crne i Rose je shvatila da tim vodama ribe ne plivaju, da u tim plićacima nema ni žaba ni rječnih školjki.
Bile su to vode crne i mrtve.
A ipak je Styx djelovao kao da je živ. Teško se valjao svojim koritom, površinu su mu valovi mreškali, iako nije ni daška vjetra bilo. Pozivao je one koji su mu prilazili, šumeći: Napij se, napij se ...

Ime Styx znači - mrziti. Pa onaj koji se Styxa napije, ako je smrtnik, u potpuni zaborav upadne, kao da je svoju prošlost zamrzio. A ako je bog, zanijemi na devet godina. I bogovi se Styxa boje, pa se u njegove crne vode kunu. I zakletvu drže, jer ih je Styxove osvete strah. No, Styx zna i blagonaklon biti, pa može smrtnika učiniti besmrtnim il' neranjivim. Ahilej je neranjivim postao kad ga je mati Tetida, držeći ga za petu, u Styx uronila. No, što mu je to vrijedilo? Smrtonosna je strijela Parisova ipak put do Ahilejeve pete našla.

Napij se, napij se ... šaptao je Styx, dok su Morpheus i Rose njegovoj obali prilazili.

Slatki zaborav? Besmrtnost? pomislila je Rose.
Ne, zaborav ne želim, jer to bi značilo Morpheusa zaboraviti.
A besmrtnost? Možda bi to rješenje bilo ...besmrtnom postati ... zauvijek s Morpheusom biti ...
I na trenutak je poželjela kleknuti na tu obalu, vode u dlan zagrabiti i piti, piti ...

No, duboko u sebi, Rose je znala. Spas Morpheusov je upravo u ljubavi jedne smrtnice.
A ona je ta smrtnica, koja bi se besmrtnosti odrekla radi spasa onoga koga ljubi ...
Jezikom je prešla preko suhih, ispucalih usana.
U sebi je Styxu rekla: Uzalud dozivaš, uzalud nudiš zaborav, uzalud vječnost....
Draža mi je moja smrtnost i spas Morpheusov, od besmrtnosti na božanskom tronu ...

Rose je iz mitologije znala da Styx nije moguće preplivati.
Kada ćemo prijevoznika ugledati ? upitala se.

A Čamdžija kao da ih je čekao.
Haronov se čamac već približavao obali.

Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

(nastavak slijedi)

Vjenčić bi veličinom više ogovarao nekoj pixie, nego Rose.
Ovaj je mali srebrni vjenčić nekad moja baka Aurela nosila ... a sad je najčešće na reveru Rusalkina crnog sakoa, il' ovratniku plave bluze ...



A što kažete za linije na Rusalkinu dlanu?
Linija života ... linija ljubavi ...
Što li mi predskazuju?

Post je objavljen 03.04.2007. u 23:59 sati.