Sjećanje snova kod mene je priličan išju.
Naime, nikako se ne mogu dosjetititi istih nakon probuđenja. To možda znači da se treba osobito zamisliti nad onima koje uspijevam konzervirati.
Misli..misl... misl...zamisl... kont...upit... zbunj!
Hahahahaha!
Zadnji se smije onaj `ko najsporije misli.
A i onaj kojem je bed što u društvu smijača još uvijek ne kuži o čemu se radi.
Dakle, san:
Ustajem iz kreveta, spremam se za Posao. Izlazim. Hodam. Dolazim u šumu pokraj kuće mojih staraca. Ljubičasta kuća prekrivena kupaonskim mozaik pločicama. Sa šljokicama. U šumi.
Kucam.
Vrata rade "klik" i otvaraju se.
Guram ih i ulazim.
Unutra ljubičasto. Mozaik pločice. Šljokice. Ogroman prostor. Sigurno deset puta veći nego je moguće pretpostaviti izvana. Stojim u predvorju.
Praznom. Desno hodnik.
Šum vode.
Šum vode... "mo malo"... šum vode... "kupaoni"... šum vode..."brijem"... Šum vode... "sjedni"...šum vode... "ad ću ja". Para ispod obližnjih vrata.
Osvrćem se po ljubičastom šljokičastom prostoru koji je maločas bio prazan i tamo je stolica.
Sjedam.
Nakon nekoliko trenutaka iz obližnje sobe izlazi lik oko struka umotan u ručnik. Svježe obrijan. Topao i mirišljav. Para oko njegovih ramena.
Lik: Mišak Preko-Ruba- Znanosti = moj šef?!
"Evo tu su ti ankete. Odi od vrata do vrata pa nek ti škvadra to ispuni. Vidimo se ovdje za dva sata da pogledamo rezultate."
Odlazim. Kucam na vrata kuća. Pružam ankete.
" Kaj je ovo?"
Gledam. Ogroman papir. 4 pitanja.
"Niš ne kužim."
"Niti ja."
Ljudi zaokružuju odgovore. Sljedeća kuća. Opet ispočetka.
Nakon nekog vremena vraćam se u šumu. Ljubičasta kuća. Mozaik. Šljokice.
Kucam. Vrata.
Nema nikoga.
Samo ja i ankete.
Post je objavljen 03.04.2007. u 09:46 sati.