Negdje u ispražnjenoj percepciji
između tuđih stihova,
malo trave i nešto više
vina spojenih u nas
gube se besmisleni
statistički podaci
o svemu što
nam da prostiš
ide na živce.
Izgubljeni u gitari
i uvlačenju dima
kao u nekom starom
hipijevskom filmu
s kraja šezdesetih
skupljamo zrnca prašine
i gradimo zid da odvoji
dosadne ljude bez želje
za maštom i nostalgičnim
klasičnim filmovima.
u kojima kao refren
ostaje početak
novog prijateljstva
odvojenog kilometrima
od naporne stvarnosti
oko nas.
Negdje u ispunjenoj percepciji
dima i jednostavnog akorda
između dva otkucaja
našeg vremena.
Post je objavljen 02.04.2007. u 17:03 sati.