Tek što je završila tekma zadovoljno sam sjeo u auto. Dok sam čekao ženu upalio sam radio - svoj omiljeni KL i počeo se nervirati. Taman je završavao sa javljanjem iz Melbourna sportski komentator Reić koji se odjavljivao tužnim tonom o nekakvom hladnom tušu poslije erupcije oduševljenja. Onda je voditelj emisije još malo tužnim tonom govorio kako se još ne zna da li se radi o nekoj mućki, ali kako stvari stoje - prijeti nam oduzimanje zlatne medalje. Prisjetio se još Rudićevih problema sa dopingom iz igračkih dana te afere sa marihuanom od prije nekoliko godina. Dobrih petnaest minuta živio sam u uvjerenju kako je opet neko od naših napravio pizdariju. Onda me stari prisjetio da je prvi april. Mamicu im gangstersku.
Prvaci smoo !!!
Eto me rodjo zamolio dole za stručni komentar, pa ću samo par crtica s objektivnog stajališta.
Već sam ocrnio čupavog Juru za nestručan komentar. Ne smetaju meni njegove provale nego neznanje i što ga putem tv pretplate ljudi plaćaju. Nije naravno kriv on nego šefovi koji očito ni sami ne znaju ništa o vaterpolu ili su škrti angažirati nekoga ko je bar ko dijete trenirao godinu dana na Savi ili Šalati.
Al dosta o njima - vratimo se našem uspjehu.
Glavni potpisnik je naravno izbornik Rudić. Za njega se i prije znalo da je najbolji trener na svijetu i da se njegovim angažmanom nazire kraj agoniji hrvatskog vaterpola. Nije mu uspjelo napraviti rezultat isprve pa se sjećam kako su ga neki već minirali. Nisam mogao vjerovati kad mi je jedan prijatelj koji je bliži reprezentativnim krugovima govorio kako u repki ne rade ništa i kako Rudić nema nikakav autoritet. Tada sam mu rekao da ne sere, a on se sad vjerojatno toga neće ni sjetiti.
Dakle, Rudić je pogodio prvo u najtežem - tempiranju forme. Fizički smo zbilja bili nadmoćni, nisu se osjećali padovi u igri niti smo primali golove iz kontre koji su glavni indikator slabe fizičke spreme.
Drugi pogodak je psihološka priprema. Znamo da smo do sada najčešće gubili zbog gubljenja glave. Izbjegavanja preuzimanja odgovornosti i nerezonski šutevi su iza nas. Nema kauboja ni šerifa (što je Srbima glavni problem jer kad ne ide Šapiću odu u kurac), ali zato se šiša sa svih pozicija.
Treći pogodak je uvježbanost igrača više i manje. Imamo najbolju statistiku u tim najvažnijim segmentima igre i tu je najopipljivija trenerova ruka. Odličnom obranom s igračem manje znale su i lošije ekipe ostvariti rezultat, a kad imamo dobru realizaciju igrača više u kojoj se ne libimo razigravanja igrača na stativama i gdje nema silovanja šuta preko tri ruke već se traže prebačaji, onda je onda je dobar rezultat jako blizu. Siguran sam da je ekipa provela desetine sati vježbajući upravo ova dva segmenta.
Četvrti, a ne manje važni pogodak je izbor igrača i hrabrost pri tom izboru. Kapetan Zdeslav Vrdoljak odigrao je maestralno, a on dugo prije toga nije bio u repki. Oslanjanje na igrače iz Jugova inkubatora, a opet bez starih majstora Fatovića i Kržića, pokazalo se dobitnim. Hrabar potez bio je ostavljanje trećeg centra kod kuće. Da su se recimo, Smodlaka koji je sklon ozljedama ili Hinić, ozlijedili, imali bi zasigurno velike padove u igri i glavni bi krivac bio Rudić. S trećim centrom bi međutim vjerojatno iz ekipe ispao Pavo Marković, pa sa tim izborom Rudić ponovo izlazi kao veliki pobjednik.
Uz navedene razloge, za uspjeh su se poklopile i još dvije bitne komponente. Prva je sreća bez koje nema ništa, a ona nas je obilato pratila kroz cijelo prvenstvo. Bez obzira na našu odličnu izvedbu, Srbi i Mađari imali su loš dan, a to je zbilja sreća.
Druga je komponenta nadahnutost pojedinca. To je u ova dva ključna susreta definitivno bio vratar Vićan. To je iskusan golman kojeg smo i dosad gledali i cijenili, ali ove dvije predstave njegovo su životno djelo. Obrana kontre Tiboru Benedeku bila je ključni momenat utakmice za prvaka.
Post je objavljen 02.04.2007. u 09:00 sati.