Moja najnovija prijateljica u kvazi-rodbinskoj je vezi s
mojom suučenicom iz osnovne škole. To me iznenadilo.
Toliko dugo nisam vidjela nikog iz osnovne, da mi se počelo
činiti da ne živim u omanjem gradu.
Osim toga, uspješno sam zaboravila kako mi je jadno i bijedno bilo
u osnovnoj.
Možete misliti kako sam se iznenadila kad sam čula da je povijest
vrlo živa,zdrava i nepokopana.
Ta najnovija moja prijateljica, Diana, rekla mi je prije nekoliko
mjeseci da poznaje NJU, Supersoničnu plavušu iz mog razreda,
te da se ista vratila u Grad. Skoro sam pala sa stolca.
Zatim sam se počela smijati.
Kratki sažetak za neupućene :
Supersonična plavuša je plavokosa,plavooka, sisata štreberica iz
mog razreda u osnovnoj školi. Nikad nije imala nikakvu drugu ocjenu
osim 5. Sumučenici su joj zavidili, profesori ju obožavali.
Vladala je školom i bila nepodnošljivo savršena, do vrhova svoje duge
plave kose.
Tijekom kasnijeg školovanja redovito sam nalijetala na loše kopije nje,
Supersonične plavuše. Te kopije nikad nisu bile toliko strašne ni
uspješne kao ona, ali to ne znači da se nisu trudile.
Znala sam da ću jednog dana opet čuti za nju, vjerojatno kad bude
primala Nobelovu nagradu.
To se i dogodilo. Završila je faks i vratila se u Grad,iako bi
karijeru vjerojatno lakše gradila u Središtu Zemlje.
A onda, nedavno, čak mi se i ukazala.
Diana i ja smo bile u kazalištu, i čavrljale s poznanikom u predvorju.
Kao u filmu, digoh pogled i vidjeh NJU, Supersoničnu plavušu,
kako stoji nekoliko metara ispred nas.
Gotovo ista kao prije 10 godina, ali mršavija, kraće kose,zrelijeg
izgleda.
Šok.
Objasnih Diani da ne želim pričati sa SP, te da ju moramo izbjeći nakon
predstave. To smo i uspjeli.
Razlog za to sve vrlo je jednostavan, blesav i bolan :
ne želim se uspoređivati s njom.
Ne želim da ONA zna da je moj faks -12 prema njenom i da me pobjeđuje
u velikoj životnoj utakmici. Ne želim priznati da godine štrebanja
stvaraju bolju budućnost.
Ne želim pričati o poslovima koje nemam i karijeri i svesti cijelih
svojih 10 godina života u 2 neuzbudljive rečenice.
Sve to već osjećam kad se nađem s jednom prijateljicom iz srednje,
osobom do koje mi je stalo.
Takvo poniženje zaista ne treba proživljavati i pred simbolom
svoje akademske traume i najtežeg razdoblja u životu.
Dok smo se vozili u noć vidjesmo nju, Supersoničnu plavušu,kako stoji
s ocem na semaforu. Otac je star i svojoj kćerku je odgajao
kao akademski nacist, ali mu se i isplatilo. Od njegove 3 kćeri
ova je ostvarila najviše- postala je dr.Supersonična plavuša.
Stari, svaka ti čast.
Prije ili kasnije vidjet ću ju opet.
To je neizbježno u malom gradu.
Pitam se hoće li me prepoznati.
I što ću učiniti tada.
Post je objavljen 02.04.2007. u 08:05 sati.