...Uvijek vrtim se ukrug
Sreću nalazim u snu...
Tamo smijem se i smiješ se
i sve je isto kao prije
Zamišljam da ničega se više ne
sjećam
Samo smijem se i smiješ se i sve je isto kao
prije
Zamišljam da ničega se više ne sjećam
Samo smijem se i smiješ se i sve
je isto kao prije
Zamišljam da ničega se više ne
sjećam
Samo smijem se i smiješ se i sve je isto kao
prije
Zamišljam da ničega se više ne sjećam
Skužila sam nešto. Da...Da.
Don't worry neću opet početi sa svojim dubiozama-
Ok,možda hoću....Ali samo mrrrvicu :)
Uostalom, što me boli briga, kome se ne čitaju;PA-PA!!!
Dakle,
Nisam komplicirana. Nisam. Ha! HA!
Nisam.
Zapravo taj ''moj svijet'' u kojem živim otkako znam za sebe
je običan. Toliko običan i površan....Pitam se jesam li i ja takva?
Znam, mnogi me doživljavaju kao površnu osobu...ALI;)
Vjerovatno ne bi da su pročitali bar jedan od ovih prekompliciranih
postova :D
Da se vratimo na temu... Temu mene. Kao i uvijek :D
Radim gluposti. I radim ono što želim.
Nisam ja podobna osoba za vezivanja. I svaki put se zeznem.
Ja živim impulzivno, intezivno, nesputano.Ili barem nastojim živjeti.
Onako kako ja u tom trenutku želim...
Gluposti;
Ne radim ih bez ikakve grižnje savjesti. Obično
kasnije dođem doma i plačem, plačem i plačem...
Sve dok me grlo ne zaboli...Obično otprilike tad skužim
da nemam zašto plakati,jer sva ta sranja koja radim su ,
htjela ja to,ili ne,ipak dio moje osobnosti.
Osobnosti koja je kakva-takva -moja.
Možda sam ja greška u proizvodnji...
ili me možda ipak netko jednom
davno povrijedio, pa sam izgubila
nadu i povjerenje da postoji netko tko će me htjeti baš
ovkvu kakva jesam.
Možda su mi zato svi oni objekti...
Priznajem. Objekti.
Primarno ne tražim nekoga
tko će biti onaj savršeni (iz prošlog posta).
Primarno tražim nekoga za ''ubit' vrijeme''.
Jer ako mi je netko objekt, onda me nemože povrijediti.
Da ! To ima smisla...
Objekt možeš slomiti, baciti , kad god
ti dosadi. Bez straha da će on tebe...
Ima smisla, i govorim to iz iskustva.
Opekla sam se jednom, i bolilo me.
Sporo zacijelilo, ali rana se nikad više nije otvorila.
Zato sam toooliko oprezna u tim nazovi vezama,
dajem jako malo,a tražim puno...
Pitam se, što bi se dogodilo da nađem osobu sa
sličnim ožiljcima,koja traži objekt...
I što, ako ja, koja tražim objekt, u toj osobi nađem nešto više?
I ta osoba u meni? hahahaha,koje idealiziranje.
Previše kiča da bi izgledalo lijepo...
I onda se mislim, pa što će meni te vezice kad mi apsolutno nitko
od njih ništa ne znači, kad uvijek ja zajebem pa odjebem.
Dosadi mi brzo, i nemoguća sam.
Koja samokritičnost! Impresioniram se :)
Više nemam pojma gdje glavom udram,
previše mi je svega, previše ljudi u mom malom životu,
ne mogu tako više.... Ne mogu podnjet nedorečenost...
Nedovršene rečenice bez interpunkcije. Ne valjaju!
Nisam glupa i nisam površna.
Nekad namjerno pokušavam ljude uvjeriti u suprotno.
U trenutku zaboravim na iskrenost,i igram pametno.
Smijem im se onako ljubazno, ljubim ih u obraze. Misle da
ništa ne kopčam, ali ja znam... Ponekad, i više od njih samih.
Sa sedam godina, tata me naučio kako uvijek trebam misliti
dva koraka unaprijed. Kao u šahu.
Ali tako da ovaj drugi koji igra s tobom to ne skonta.
To je najvažnije što me mogao naučiti...
Neki moji postupci su neobjašnjivi...
Ne znam zašto sam ih napravila, i ne znam
bi li ih ponovila.
Ma... Ja se još uvijek tražim.
Ne znam tko sam. Ni tko želim biti.
Ne znam zašto sve to radim, ne znam ni što radim,
ništa ne znam....
I ništa ne mogu nego čekati, i nadati se.
Da ću sutra biti pametnija, da ću znati kako
dalje....
Samo smijem se i smiješ se i sve je isto kao prije,
Zamišljam da ničega se više ne sjećam
Post je objavljen 01.04.2007. u 21:38 sati.