Vjerujem da nas je svakog pojedinog Bog stvorio sa posebnim zadatkom u ovom životu.Koji je to zadatak i dali smo ga otkrili i dali ga ispunjavamo? Na ova pitanja mislim da nemamo potpune odgovore.Ako čovjek voli svoj posao, svoj način života(ako je bar većim djelom zadovoljan njime), ako ga to ispunja, onda vjerujem da je na mjestu gdje treba biti i da izvršava zadatak koji mu je namjenjen.Ako kao dijete od deset godina izjaviote :ja želim biti to u životu i to raditi ,i ne promjenite mišljenje i ostvarite to,vjerujem da je to s razlogom.Upravo radim već niz godina na tom zadatku i vjerujem da ga je dragi Bog namjenio za mene. Dali je zadovoljan mojim radom? Dali ga radim dovoljno nesebično?Dali pri tome ne mislim na svoju korist od toga? Pa ništa na ovoj zemlji nije savršeno! Konačno, dobiva m plaću za svoj rad( i časne sestre koje samnom rade, vjerujte). Svi smo mi ljudi i od nečega moramo živjeti. Svaki od nas je bar donekle materijalista. Ali vjerujte da postoji niz stvari koje se n ikad ne mogu platiti ali ni ne smiju biti plaćene jer se na taj način obezvrjeđuju,postaju obična roba.
Kada svaki dan živite sa jednom grupom ljudi,učestvujete u svemu što im se događa i imate donekle utjecaj na neke od tih događaja,tada s pravom možete da ih osjećate kao dio svoje šire obitelji i da se osjećate dio njihove obitelji(često drugu neku obitelj ni nemaju).Pratite ih svakodnevno a posebno intezivno kad su bolesni, jadni i usamljeni.Kad o vama ovisi dali će utažiti žeđ,glad,rješiti se bar privremeno boli,nasmijati se ili zaplakati, tada znate da je vaš zadatak vrlo prizeman . Nema u njemu nikakve pompeznosti, nema mjesta nadfimanju, reklami, samo čisti izravni kontakt s čovjekom kome ste potrebni. Svakodnevna borba da uspijete obezbjediti onaj minimum za te ljude, borba sa raznom zaprekama i svi drugim karikama koje su sastavni dio lanca koji mora biti potpun da bi taj čovjek dostojno živio,koliko je to moguće u njegovim uvjetima.Morate davati u tome svemu sebe,jer drugačije ne bi ni vrijedilo. Nije posao koji završite i odlazite doma, on je uvijek sa vama.Ne možete ga raditi ni automatski, čovjek nije automat. Morate u svakom trenutku imati vremena i strpljenja saslušati potrebe tog čovjeka.Koliko ste uspješni u tome? Tko to može prosuditi? Zar ocjene stručnog rada koje dobijemo od nadređenog svake godine? Ne vjerujem. Mislim da ima puno relevantnija ocjena. Kad vas oslove imenom, pozdrave i pored svih svojih jada pitaju :kako ste,jesta li se naspavali,dali ste dobro danas? Kad osjetite onu neiskazanu zahvalnost u pogledu za učinjeno,kad primjete vašu novu frizuru, da ste smršavili,da ste umorni,da ste bili na godišnjem jer vas dugo nisu vidjeli, da ste juče ostali duže na poslu ...Ćak i oni koji umjesto hvala izgovore psovku (jer i toga ima) i oni su dio te obitelji i kad se osjetite dio te obitelji,znate da je vaša ocjena zadovoljavajuća. Eto sve to daje nam snagu da svakodnevno nanovo punimo svoje istrošene baterije i ustrajemo na tom zadatku da pratimo te ljude na njihovom putu do samog kraja.Eto to je , mislim, moj zadatak na ovoj zemlji i jako ga volim. Hvala ti Bože na tome!
Post je objavljen 01.04.2007. u 21:24 sati.