...i evo nedelja..pomalo dosadna kao i uvijek...i sve je ok...nadam se...i vikend...
štefan,toma i ja naravno ekipica i pol...pričali smo neke pričice i naravno štefan svoje pustolovine iz života...i toma i ja smo doslovno pišale od smijeha...i tak...subota je bila zbilja jebena...bila sam u smb-u nakon dugog vremena...i plesali smo...i bilo mi je baš ok...i svima je bilo jebeno...bilo nas je fakat puno...pričali,neki barili,neki nadebelo pijani,neki lutali,a neki sve to lijepo iz kuta mirno promatrali...i ovo je brijem bila prva subota da se nakraju nitko nije plakao...i neke cure su se šorale...fakat jebeno....čupale su se ko kvočke....smijeha je bilo na sve strane...i onda kad smo išli doma,prolazili smo s busom pokraj naše školice i toma i ja...mislim što smo drugo mogli nego se primit za ruke i pričat o tome kako ćemo se jednom moć samo prisjetit...zbilja...pričaš o svemu tome i pokraj tebe sjedi osoba koju previše voliš...jebeno....i iza nas neki cura i dečko...i onda se sjetiš nekih starih uspomena...i te spike koje su pričali ma ono...bilo je smiješno....
...i zapravo mislim da one najljepše uspomene ti ostaju u mislima za cijeli život...bilo kakve-ljubavne,frendovske,smiješne pa čak i tužne...koliko god mogu biti tužne specifične su na neki način...na jedan trenutak se neželiš odvajati od njih...želiš da uvijek budu tu uz tebe,da se možeš okrenuti na bilo koju stranu...samo želiš da su one tu...koliko god se osjećaš tužno i potišteno znaš da je to ipak jedna lijepa uspomena kojem te dosta naučila.koju nemožeš proživjeti sa bilo kim..hvala toma dosta...imala si pravo.nešto u životu mora biti jedinstveno...jednostavno mora....jer ipak...svatko ti ostavlja trag za cijeli život...
Post je objavljen 01.04.2007. u 19:17 sati.