Odvojila je svoje usne od njegovih i pogledala u oči koje su je promatrale iza naočala plavog okvira. Osjetila je neopisivi val sreće.
On ju je zagrlio i poveo preko ceste prema parku. Sada je znao da je to što osjeća stvarno. Nagnuo je svoju glavu bliže njezinoj i poljubio je u obraz.
Sjeli su na klupu u parku i isprepleli prste i gledali jedno drugom u oči, ne govoreći ništa. Nisu bili svjesni da nisu izmijenili ni deset rečenica, no to sada ionako nije bilo važno. Ona je znala je njezino ime sada ugravirano u njegovom srcu, i obratno.
Svjetiljka pored klupice se titrajući se ugasila ostavljajući ih u mraku.
Svojom rukom dotaknula je njegov obraz i nastavila pratiti obrise njegova lica. Prošla je prstima kroz njegovu kosu. Shvatila je da ima prekrasnu kosu i s neugodom pomislila na svoje ispucale vrhove koje je on upravo držao u svojim rukama.
- Imaš prekrasnu kosu – rekao joj je tiho, a ona je mogla osjetiti strujanje njegovih riječi. Nije ništa rekla nego mu se samo približila i poljubila.
Pobojao se da je ovaj trenutak samo san, no ni snovi nisu nikada bili tako savršeni kao ovaj trenutak.
(…)
!!!Klišej!!!
(…)
Sudbina postoji, moje malo sunčeko Pejica je to dokazalo. Bebač moj mali sretni. Vojim te!
Post je objavljen 01.04.2007. u 14:49 sati.