Već duže vremena brat salezijanac Jean-Pierre Ruzinga me zove da dođem posjetiti njihovu zajednicu u Ngangiju u Gomi u Kongu. Budući da je to par sati busom od Kigalija bilo je samo pitanje vremena kad idem, i čekao sam praznike da ne falim u Gatengi. Pitao sam J.P. isto da pita tamo volontere bi li se tko htio penjati na vulkan što je jedna od turističkih atrakcija Gome, da ne idem sam. Goma se inače nalazi na jezeru Kivu a iza nje su tri vulkana pa možete probati zamisliti na šta to liči. Samo ih je malo frnja jer ne znaju nikada kada će se prosuti lava po njima (vulkan Nyiragongo na kojeg smo se penjali ima kanale i do 70 km daleko). A i poluratno stanje je već godinama pa i to ubija monotoniju življenja. Sve u svemu milina.
Dakle, ja sam htio ići u ponedjeljak a u petak zove J.P. da nije znao i da ima grupa volontera koja se penje u subotu i u nedjelju nazad i ako ću s njima da mi nema druge nego na bus. Kako su praznici već počeli ja sam se isto tako spremio i naravno zaboravio pola stvari i te večeri već bio na granici. Malo je bio problem što nije bilo busa nego u 16h a granica se zatvara u 20h ali čim sam stigao u Gisenyi (to je grad odmah do Gome samo na ruandskoj strani, ma znam da gledate kartu i poznajete već toponime) uzeo motor i na granicu a tamo me čekala Alenka, jedna volonterka Slovenka koja već drugu godinu radi odličan posao sa djecom sa ulice ali o tom potom. I tako u njihovoj kući volontera prespavao i ujutro kao krenuli. Kao prvo problem je bio jer nisam imao kartu niti bio prijavljen za tu grupu. Cijene penjanja su za strance (vulkan je u nacionalnom parku) 100 dolara, za strance s boravištem (ili prebivalištem nisam nikada naučio razliku) u Kongu 50 dolara a za domaće 25 dolara. Oni su svi platili 50 dolara jerbo su iskemijali a nismo znali što ćemo sa mnom i ženska u agenciji je bila vrlo ozbiljna i nije popuštala da i ja platim 50 dolara bez neke potvrde da sam domaći i nije bilo druge nego «dogovoriti se na licu mjesta». Išli smo prvo do Ngangija, salezijanskog centra po druge volontere (Alenka živi u drugoj kući) i onda nas je J.P. odvezao do podnožja. U grupi je bilo: 2 Belgijanca i 2 Belgijanke, 1 Talijan i 1 Talijanka, 1 Nijemac, 1 Slovenka i Hrvata komada jedan. Uglavnom J.P. je majstor za dogovaranje tako da je sredio da i ja idem za 50 dolara iako je majstor tražio 70. Uzimamo i 6 nosača i palimo. Nosači su nam jaki ima i dva momka sitna koji nose najveće torbe. Cristoph i Jean Paul koji su u 5 osnovne (ali imaju 16 i 18 godina) zarađuju tako za školu za vrijeme praznika. Ali nije loše ako ima posla dignu 12 dolara po turi. A kako smo mi siromašni abazungu (množina od umuzungu) isciganili smo se za 10. No comment. I tako teško mi vam je to sad dočarati. Prvo kroz šumu penjanje, stazica širine nekih 40 cm kroz predivnu gustu šumu i taj prvi dio je blagi uspon i najlakši. Ima 4 postaje do vrha. Zatim dolazi grubi dio gdje je sve pokriveno rijekom lave i taj dio je dosta strm i naporan. Ali muke ti ježeve nema predaje. Ja sam se bojao malo za koljeno ali je sve dobro prošlo. I tu su dvije postaje i onda je još komad šume ali strmo strmo i onda opet lava do vrha. Prošli smo i kraj otvora jednog kanala iz kojeg se puši dobro a i ne vidi se dno naravno samo se puši. Nosači su se dobro držali ali i mi smo bili hrabri ja sam sam nosio i svoju vodu i fotoaparat i dodatnu košulju sve do vrha. Uglavnom koliko sam ja shvatio jezero Kivu je na nekih 1460 metara, kažu da je podnožje otkuda smo krenuli na 1910 m, a vrh na 3470 m. Stigli smo za malo manje od 5 sati sa odmorima. Na četvrtoj postaji su dvije metalne izbe ne znam kako bih ih drugačije nazvao uglavnom neke limene kućice kružne koje su totalno izbijene limovi sastrane satrani a i krov u devastiranom stanju. Eto europljani su noćili u šatorima dok smo ja i Alenka sa nosačima spavali u jednoj toj kućici. Muke ti ježeve. Uglavnom, penjanje je bilo super, naporno ali super, i oko 17 h smo se popeli na sam vrh i čekali noć. Gore su već bili neki vulkanolozi. A gore: krater. Veliki. Ali magluština pa se slabo vidi. A u krateru: jezero lave. Ali magluština pa se slabo vidi. Pa smo čekali noć nas četvero, Alenka i ja i Johan i Mikela i kad se smračilo prelijepo nešto. Zamisli jezero lave. I valove. I kako se to čuje zapljuskivanje. Jezero je dosta duboko u krateru ima nekoliko etaža do dole ali lijepo se vidi i napravio sam finih fotografija. Eto bio sam na jezeru lave... Onda smo se nakon nekog vremena polako spustili natrag do 4 postaje po mraku što je bilo poprilično m ali sretno stigosmo na kobasice podgrijane na žaru. Oko osmice polako bediranje ja nisam naravno imao ni vreću za spavanje nego su mi dali jednu deku ali zato sam obukao sve što sam imao sve majice i košulje i šuškavac i dvoje hlače i u cipelama i legao na torbe a poduplao deku i smrznuo se kao bez komentara. Nosači su mi još naložili vatricu da me malo grije i skorom sam zapalio rukav ali ništa zato. A i Alenka je stvarno jedna od onih osoba koje se brinu za cijeli svijet pa tako i za mene svaka joj čast. A ovi naši nosači ja to ne razumijem i bosi i u nekim majčicama stisli se oko vatre i slušaju radio i živi i zdravi. A ja se tresem vani puše a u biti i mi smo skoro vani uglavnom jutro sam jedva dočekao, noć nikakva. I ujutro skuhali neku tanku kavicu i pojeli malo sira i ajmo nazad. Bar je nosačima bilo malo lakše. A meni puno teže spuštanje ali smo brže i stigli. Kad smo napokon stigli kroz pustinju i prašumu doslovno odvezli nas u Ngangi što će biti moj dom slijedećih dana i nakon ručka ja sam spavao do večernje molitve i večere i nakon toga opet spavao. Što je mislim razumljivo. Eto dragi Nyiragongo hvala ti.
Drugi dan dakle ponedjeljak ujutro je bilo razgledavanje centra. Nije toliko velik kao Gatenga ali skoro. Slične stvari kao formacija obrtnika, tesari, metalci, građevinci, vrtić, imaju dom isto tako, ali imaju i centar za neuhranjene, ambulantu. I kad smo sve to pogledali što je manje više poznato ja i momak koji me vodio izlazimo van i gledamo kuće. Projekt koji je započeo don Mario Perez iz Venezuele, već 10 godina u Ngangiju, direktor, gradi uz pomoć dobročinitelja kuće za siromašne. Izgrađeno preko 200 kuća samo oko centra, a još na drugim mjestima. U svakoj kući ima 30-tak kvadrata, 4 prostorije, i u manje brojnim obiteljima oko 5-6 osoba. Ma da vidite taj mali grad, sagrađen na lavi, koji grade učenici koji su završili formaciju u centru i tako dobiju i posao... Stvarno don Mario legenda svaka mu čast to treba vidjeti koliko se pomaže i koliko se živi za tu sirotinju a ima ih hvala Bogu masa...
Popodne sam posjetio centar gdje Alenka radi sa djecom sa ulice, odmah do stare katedrale čija je prva etaža zatrpana lavom. Par kućica gdje je doček djece sa ulice koja ulaze u projekt, redom dječaci. Ovdje ih se prima na nekoliko mjeseci i više a cilj je reintegracija u obitelj ako je moguće, ako ne nastavak školovanja. Divan divan posao a momci hahari šta će, sami kažu Alenki da ne ostavlja nešto otvoreno jer da će ukrast sto posto. To su oni što su smazali mačku (u nekom od prošlih blogova). Baš kad sam ja napustio Gomu išli su na plantažu kave malo raditi i tako. Jedan od najljepših i najtežih voloterskih poslova koje sam vidio...
Utorak je bio rezerviran za odlazak u Shashu, nekih sat i pol kamionom od Gome gdje imaju 250 hektara polja s čime hrane sve u centru. Dakle masu. To je jedna dolina blizu jezera a na obližnjem brdu je jedan posjed gdje je neki kolonijalist imao predivnu kuću i gospodarske zgrade što je u ratu sve uništeno ali se vidi da je bilo tip top sa pogledom na jezero i polje i druga brdašca puna kobalta ili čega već... Kongo je jedna o-gro-mna pre-div-na zemlja koja bi trebala po bogatstvu biti najbogatija zemlja na svijetu da ju dragi prijatelji ne siluju i otimaju i kupuju za sitnu lovu i šalju neku mizernu pomoć za koju misle da im se domaći trebaju klanjati. Žalosno kad vidiš a takva im je cijela povijest izrabljivačka rat u Kongu koji ne prestaje stvar je interesa sirotinja gine ali industrija elektronike i mobitela cvjeta na sirovinama kojih u Kongu ima na bacanje. A pu! Ali eto kako smo vidjeli ima i dobrih primjera i bijelaca koji popravljaju prosjek mada dolaze iz Katoličke Crkve... Popodne smo nakrcali kamion pun banana i krenuli natrag za Gomu. Nema niti mjesec dana da su na toj cesti pucali na auto J.P. jedna od vojski i uzeli i novce i mobitele itd. i samo nestali dok je došla prava vojska. Ima i ruandska vojska i general Nkunda koji bi htjeli da je to Ruanda pa i oni rade nereda i tako, sad da ne duljim uglavnom bure baruta.
U srijedu je ujutro bilo čitanje, posudio sam i uzeo da dovršim od don Maria knjigu o Kadogo, djeci ulice koja su bila i jesu mobilizirana u različite vojske u Kongu, Ugandi, Ruandi i Sudanu u ratovima kojih ovdje ne fali (interesnih ratova naravno ima li drugih?). Popodne smo ja i J.P. i još jedan salezijanac đirali po Gomi malo nešto zamezili na obali jezera (nekako kao na Kvarneru u mojim očima...), posjetili obitelji dvaju salezijanaca s kojima radim u Gatengi i tako to. Još se malo odmorio i u četvrtak poslije ručka nazad za Kigali. Iznenadio sam se kako nisam imao nikakvih problema na granici dole a granici Cyangugu – Bukavu na strani Konga su nas stalno nešto tlačili da gledaju torbe za lovu i slično ovdje sam sam prošao bez ikakvih problema čak su bili i jako ljubazni.
Eto natrag u Gatengi gdje napokon imamo neku normalnu vezu, život ide dalje i još uvijek je lijep, ja pišem blog i tako to. Veliki tjedan je počeo čestitke još ne stižu ali budu, tako imam neki osjećaj...
Post je objavljen 01.04.2007. u 11:26 sati.